Labinska republika

Labinska republika, samouprava nastala za rudarske pobune na Labinštini od 2.III. do 8.IV.1921. Štrajk labinskih rudara započeo je kada se oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu (krvova placa) u znak prosvjeda protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pipana.

Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena, te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pipanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti (crveni barun). Upravi rudnika postavljeni su ekon. zahtjevi (povišenje nadnica i dr.). Budući da su se pregovori odužili, rudari su 21.III. odlučili sami organizirati proizvodnju. Sišli su u jame i za rukovoditelja postavili rudarskoga tehničara Dagoberta Marchiga. Istodobno su, plašeći se štrajkolomaca, uhitili i zatočili 13 rudara Sicilijanaca sklonih upravi. Uprava je taktizirala i tobože pregovarala, a 8.IV. poduzela je energične mjere. Pokrenuta je, s mora i kopna, iznenadna akcija vojnih i redarstvenih snaga. Zatečeni rudari povukli su se kraj Štrmca, gdje su pružili oružani otpor. No, slabo naoružani i neiskusni, ubrzo su morali odustati. Pipan je naredio prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe. Uslijedila je odmazda, tijekom koje je uhićeno četrdesetak pobunjenika. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora smrtno su stradali. Uhićeni rudari smješteni su u zatvore u Puli i Rovinju, a sudski proces održan je u Puli od 16.XI. do 3.XII. Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskoga režima, suprotstavljanje vlastima, miniranje skladišta, držanje eksploziva i niz drugih nezakonitih radnji. Odvjetnici Edmondo Puecher, Guido Zennaro i Egidio Cerlenizza uspješno su obranili optuženike, te je porota donijela oslobađajuću presudu. Uprava rudnika iskoristila je štrajk za raskid s austr. kapitalom.

Premda nikada proglašena, L. r. ostavila je neizbrisive tragove na Labinštini, a imala je i mnogo širi odjek. Taj splet događaja valja sagledavati i interpretirati u kontekstu tadašnjih prilika, osobito na prostoru Apeninskoga poluotoka i sr. Europe. Višenacionalno, ali jedinstveno pružanje oružanog otpora nadirućem fašizmu utrlo je put antifaš. opredjeljenju žitelja toga kraja. S druge strane, sindikalna borba rudara, usmjerena na tradicionalno traženje radničkih prava, poboljšanje položaja te radnih i životnih uvjeta, sadržavala je i elemente samoodređenja i samoupravljanja, u naivnom i utopističkom uvjerenju da će sami moći odlučivati o svojoj sudbini.

 

LIT.: F. Čulinović, Revolucionarni pokret u Istri 1921. godine, Zagreb 1951; G. Scotti, L. Giuricin, La Repubblica di Albona e il movimento dell’occupazione delle fabbriche in Italia, Rovinj 1971; Labinska republika 1921., zbornik radova, Rijeka 1972; R. Martinčić, Labinska republika 1921., u: Radnički pokret i NOB Općine Labin, Rijeka 1980; M. Jurkić, Neki pravni aspekti optužnice i presude labinskim rudarima na procesu u Puli 1921. godine, u: Radnički pokret Labinštine 1921–1941. sa širim osvrtom na Istru, Labin i Rijeka 1981.

T. Vorano