Tonetti, Giovanni Pietro (zvan Crveni Grof, Conte Rosso), plominski plemić, političar, antifašist, partizan (Venecija, 3.VI.1888. – Bressanone, 21.VIII.1970.).

Otac mu je bio Antonio.

Pripadao je plominskoj plemićkoj obitelj te je proveo veći dio djetinjstva i mladosti u Plominu.

Diplomirao je 11.X.1909. društvene znanosti na Institutu „Cesare Alfieri“ u Firenci (danas Fakultet političkih znanosti „Cesare Alfieri“ Sveučilišta u Firenci).

S Lucijom Brancom se oženio 1919., koja je po majčinoj strani pripadala plemićkim obiteljima Caracciolo-Ruffo i s kojom je 1922. dobio kćer Francescu.

Poznat po buntovnom karakteru koji je teško trpio društvenu nepravdu, Giovanni se nakon Prvog svjetskog rata odriče klasnih privilegija i strastveno pristupa socijalističkom pokretu. Bio je delegat Talijanske socijalističke stranke (Partito Socialista Italiano, PSI) iz Julijske Venecije na XVII. kongresu u siječnju 1921. u Livornu, koji je iznjedrio Talijansku komunističku partiju (Partito Comunista d'Italia, PCI). U glasilu te stranke Il Lavoratore (Radnik) bilježio je društvene i političke prilike u Italiji.

Neprestano je putovao iz Venecije preko Trsta na Labinšćinu. Bio je jako vezan za labinske rudare te se smatra jednim od glavnih organizatora i ideologa povijesnog štrajka labinskih rudara 1921., poznatog kao Labinska republika. Bio je među štrajkašima i ostao s njima do kraja. Doživio je oružani sukob s policijom, vojskom i fašističkim odredima. Nakon gušenja štrajka pobjegao je u Zagreb, gdje je ostao sve dok sudski proces protiv njegovih glavnih aktera nije završen oslobađajućom presudom.

Nakon kongresa PSI-ja u Rimu 1922., postao je njegov delegat na kongresu Treće internacionale u Moskvi, gdje se susreo s tadašnjim sovjetskim komunističkim vođama Lavom Trockim, Grigorijem Zinovjevim i samim Vladimirom Lenjinom. Zajedno s Antoniom Gramscijem i Palmirom Togliattijem pokušavao je ujediniti socijaliste i komuniste. Zbog svojih ljevičarskih stavova i aktivnosti dobio je nadimak Conte Rosso (Crveni Grof).

Zbog jačanja fašizma u Italiji odlazi 1931. u Švicarsku, gdje boravi više godina brinući o teško bolesnoj supruzi smještenoj u sanatoriju u Davosu. Iste godine u Plominu umire njegov stric Floriano, nakon čega postaje glavni posjednik nekretnina, zemljišta, šuma i jedrenjaka obitelji Tonetti. Devet godina kasnije, pod nepoznatim okolnostima, u plamenu nestaje njihov kaštel u Kršanu, što će ubrzati njegov odlazak iz Plomina i Istre. U Veneciji mu je, uz ostalo, zaplijenjena i nacionalizirana palača iako se politički pasivizirao, no, ne odustajući od svojih političkih uvjerenja pa je bio proganjan.

Nakon pada fašizma i kapitulacije Italije u rujnu 1943., ponovo se politički aktivirao u PSI-ju, čiji je predstavnik u Odboru nacionalnog oslobođenja (Comitato di Liberazione Nazionale, CLN) za Veneto te aktivno sudjeluje u pokretu otpora. Bio je u Venetu i zapovjednik partizanske brigade Grappa. Nijemci su ga zarobili u jednoj borbi pa je više mjeseci proveo u zatvoru u Roveretu i Veroni u očekivanju razmjene za visokog njemačkog časnika kojeg su zarobili Saveznici. Ta okolnost spasila ga je od smrti.

Nakon Drugog svjetskog rata, bio je 1946.-48. delegat PSI-ja u Ustavotvornoj skupštini koja je izglasala ustav Republike Italije te 1946.-51. i vijećnik u Veneciji. Biran je, kao član PSI-ja, u Talijanski parlament u dva uzastopna mandata – 1953.-58. i 1958.-63. Bio je aktivan u više parlamentarnih odbora, a tijekom oba mandata predstavio je više od 30 zakonskih prijedloga. Tijekom drugog mandata došao je u sukob s političkom linijom vođe socijalista Pietra Nennija te u listopadu 1959. napustio stranku i priključio se PCI-ju u kojem će ostati do smrti.

Bio je 1952.-56. potpredsjednik talijanske udruge partizana ANPI (Associazione Nazionale Partigiani d'Italia), a 1956.-60. načelnik općine Cona u Venetu.

Imovina u Istri mu je nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana.

Napisao je autobiografiju Un patrizio rivoluzionario, koja je izašla u godini njegove smrti. U knjizi u trećem licu, preko izmišljenog lika po imenu Floriano, s distance i s izvjesnom dozom ironije, ispisao je vlastitu životnu priču.

Kći Francesca je veći dio djetinjstva provela u venecijanskoj Ca' Giustiniana, a dio djetinjstva i ranu mladost, od 1932. do 1938., u kršanskom kaštelu. Autorica je knjige Vento del Quarnero u kojoj evocira uspomene na oca i Istru. Zaslužna je, zajedno s antifašistom i povjesničarom Ivoneom Chinellom Cescom, što je očeva arhiva s brojnim dokumentima, isječcima iz novina, bilješkama i rukopisom autobiografije pohranjena 1997., a 2012. i inventarizirana u venecijanskom zavodu Ivser (Istituto Veneziano per la storia della Resistenza e della società contemporanea).