Stancije

Stancije (prema tal. stanza: soba) ili dvori, gradit. i gosp. kompleksi temeljeni na obiteljskoj zadruzi kao gosp. jedinici i povezani s gosp. korištenjem prostora koje se zasniva na ugovornom pravu iz razdoblja posljednje kolonizacije Istre u XVII. i XVIII.st.

Prema njemu kolonisti nisu stjecali vlasništvo nad zemljištem nego samo pravo plodouživanja, ispaše, korištenja drva te građenja. S. su karakteristične za juž. i zap. Istru (područje nekadašnjega pulskog i porečkog agera), ali se pojavljuju i u drugim dijelovima Istre. Sadrže sve elemente ruralne arhitekture, a u organizaciji prostora slijede generativni princip adicije sličnih elemenata. Stambene jedinice nižu se ovisno o porastu broja članova obiteljske zajednice, a koncentrirane su oko gosp. dvorišta, dvora, po kojem se stancije u jugoist. Istri nazivaju. Iako su kod stancija zastupljeni isti kreativni momenti kao i kod tradicionalnih sela, one su sve do sredine XX.st. ugl. sačuvale identifikacijske osobitosti. Vrhunac u gosp. korištenju ruralnoga prostora dosegnut je potkraj XIX.st. Procesi deagrarizacije i urbanizacije intenzivno su se nastavili nakon II.svj. rata, pa je velik broj stancija bio napušten ili je pao na minimum biol. održivosti, a neke su asimilirane u veće urbane ili poluurbane prostore, pretvarajući se u izdvojene stambene zone. Zahvaljujući revitalizaciji istar. sela, koja je započela sred. 1990-ih razvojem agroturizma, obnovljen je i veći broj očuvanih stancija. Relativno su dobro očuvane: Marana, Detoffi, Negrin i Golubovo na području Vodnjana, Menighetti na području Bala, Bašarinka, Kaligari i Červar na području Poreča, Komparićka i Negričani, zatim Filipanski, Bičići i Vidasovi dvori na području Marčane, Marinoni između Pule i Medulina te Katun u Boljunskom Polju. Ponekad se nar. naziv stancija rabi i za ladanjske gosp. komplekse.

LIT.: M. Perossa, Kontinuiteta v stanovanjski arhitekturi Istre, Knjižnica Annales, Koper 1998, 17; L. Lago i dr., Kažuni, Pula 1996.

B. Nefat