Bertoša, Ivan, agronom i sudski vještak (Bertoši, 6.III.1899. – Pula, 1.II.1987.).

Djetinjstvo je proveo u rodnome selu, sudjelujući u obiteljskim poslovima. U Pazinu je pohađao Mješovitu pučku školu (1905.-11.), potom Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju. Po punoljetnosti 1917. bio je unovačen te je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu – najprije u Radgoni u Štajerskoj, a potom kao vojnik XXXIII. bataljuna 97. pukovnije na južnotirolskoj bojišnici. Gimnazijsko školovanje nastavio je nakon rata i kao posljednji maturant "stare gimnazije" položio završni ispit u jesen 1919. te se upisao na gospodarski odsjek Gospodarsko-šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 19.VII.1924.

Nakon studija vraća se u Istru, ali je zbog prijave da je na trgu u Pazinu govorio hrvatskim jezikom bio prisiljen napustiti Kraljevinu Italiju te je prešao u Kraljevinu SHS. Najprije je kratko službovao u Hrvatskoj poljodjelskoj banci u Zagrebu (1923.-24.), potom je kao agronom radio na fakultetskom dobru Maksimir u Zagrebu (1924.-26.) te u državnoj selekcijskoj stanici (semenogojskoj postaji) Nemščak u Beltincima u kotaru Dolenja Lendava (1926.-29.). Službovao je i na Vinogradarsko-voćarskoj školi u Petrinji (1929.-30.), u Hrvatskoj Kostajnici bio je kotarski agronom (1930.), a u Državnoj bolnici za duševne bolesti u Stenjevcu rukovoditelj dviju ekonomija (1930.-32.). U doba odjeka velike svjetske gospodarske krize na području Kraljevine Jugoslavije ostao je bez posla i propale ušteđevine u banci. Posao je našao u agrobotaničkom odsjeku na Banovinskom poljoprivrednom dobru Kosančić u Torži (u Dunavskoj banovini), gdje se bavio selekcijom žitarica i industrijskog bilja (1933.-39.). U Novom Sadu službovao je u Poljoprivrednoj oglednoj i kontrolnoj stanici (1939.), potom kao natprocjenitelj za osiguranje od tuče Zavoda Dunavske banovine u Novom Sadu i Smederevu (1939.-41.) te u Beogradu kao činovnik Državnog zavoda za poljoprivredna osiguranja (1941.-45.).

Nakon oslobođenja Beograda u Srijemu je bio instruktor za narodna poljoprivredna dobra, a živio je u Beški kod Rume. Godine 1945.-46. obnašao je dužnost upravitelja Reonske (Središnje) uprave narodnih poljoprivrednih dobara u Somboru, pa pomoćnika upravitelja na Zemaljskom poljoprivrednom dobru u Nuštru kod Vinkovaca (1946.-47.), a radio je i na Zemaljskom poljoprivrednom dobru u Virovitici, kada je stanovao na obližnjem salašu Antunovcu (1947.).

Potom dolazi u Istru: kratko vrijeme stanuje u Lovranu, radeći na Zemaljskom poljoprivrednom dobru, najprije u Čepiću, a nakon toga u Valturi i Puli (1947.-48.). U Puli je bio agronom u gradskom poljoprivrednom poduzeću Povrće (1948.-61.) te dugi niz godina vještak na Općinskom sudu.

Objavio je članak "U spomen Viktoru Vitoloviću", Istra, god. 14., br. 5/1976., u kojem ukratko opisuje i događaje iz svojeg života do odlaska na studij u Zagreb. Pokopan je u Pazinu.