Sušac, Branko, redatelj i kazališni pedagog (Zagreb, 31.I.1948. – ?, 19.VI.2026.).

U Puli je živio od 1953.

Diplomirao je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu.

Bio je jedan od osnivača autorske grupe Pol pet te glavni i odgovorni urednik lista Trefilo i posljednji tajnik Eksperimentalne omladinske scene (EOS), gdje je stekao svoja prva kazališna iskustva.

U veljači 1975., uz koautorstvo Budimira Žižovića (tada inkasatora u Elektroistri), režirao je predstavu Slobodana Šembere Hodanje prugom, koja ga je pozicionirala kao eksperimentalnog redatelja. Predstava je skinuta s repertoara nakon triju izvedbi jer je Komisija za ideološko-političku izgradnju Općinske konferencije Saveza komunista Pule zaključila da je osnovna misao Šemberine drame suprotna koncepcijama Saveza komunista Jugoslavije.

Nakon toga EOS su preimenovali u Dramska sekcija Kluba mladih stvaralaca pri Omladinskoj zadruzi Pula. Idućom predstavom u Suščevoj režiji, Za crnca čovjeka, na Beogradskoj reviji amaterskih malih scena (BRAMS) 1977. osvajaju prve nagrade za žensku i mušku ulogu, za cjelokupnost predstave te nagradu za najbolji plakat. S tom predstavom predstavljao je Jugoslaviju na festivalu u Čehoslovačkoj.

Iduće godine kazališna družina opet ima novo ime - Teatar mladih. S predstavom Homo Odiseja ponovno je nastupio, kao redatelj, na BRAMS-u 1978. Iste je godine na regionalnoj smotri dramskih amatera u Labinu njegova predstava Govori mi o Augusti proglašena najboljom.

U Zagrebu je vodio dvije dramske grupe i profesionalno se bavio filmom 1979.-83. Kao slobodni filmski radnik (nekoliko godina bio je član Društva filmskih radnika Hrvatske, danas Hrvatsko društvo filmskih djelatnika) surađivao je kao organizator i producent s redateljima Rajkom Grlićem, Lordanom Zafranovićem, Nenadom Puhovskim i Goranom Paskaljevićem. Radio je na američko-jugoslavenskim koprodukcijama.

Kazališnu scenu u Puli oživljava nakon šest godina te 1984. mijenja ime iz Teatra mladih u Dramsku grupu samostalnih privrednika. S njima realizira Kaligulu s kojom nastupa na 24. susretu kazališnih amatera Hrvatske u Sisku. Potom ponovno mijenjaju ime, u Dramska radionica Kulturno-umjetničko društvo Mate Balota s kojim je realizirao dvije predstave: Snjeguljac i sedam patuljčica te Čarli i njegovi prijatelji.

Na jugoslavenskoj turneji 1985. družina ponovno mijenja ime u Dramsku radionicu Istarski narodni amaterski teatar (Dr. INAT) te Snjeguljac i sedam patuljčica postaje prvom predstavom tog kazališta. U INAT-u je bio redatelj predstava, voditelj i tajnik te podučavao polaznike glumi, režiji, scenografiji, kostimografiji i tehničkoj pripremi.

Uslijedile su predstave Čarli i njegov cirkus (1985./86.), Prometej (1986.), Krabulja crvene smrti (1987.), Mišelok (1988.) i 44 N 20 Prometej 18 E 45 (1988./89.).

Tjednik Polet je 1987. uvrstio INAT među tri najveća kazališna događaja u državi, uz zagrebački Eurokaz i Teatar obala Sarajevo. Kazališni kritičar i kulturni povjesničar Anatolij Kudrjavcev iz Splita naveo je INAT među deset najvažnijih teatarskih događaja 1987. INAT-ov projekt Krabulja crvene smrti uvršten je 1989. među deset najboljih profesionalnih predstava u Jugoslaviji.

Uslijedile su predstave Agripina (1989./90.), Čarli i njegov cirkus (obnovljena predstava 1991./92.), Proba orkestra (1993./94.), Anno Domini 1995. (1995.), I cvrčci su utihnuli (1996./97.), Ružičasti sni (2000.), Rubikov bunar (2001.), Krabulja crvene smrti (nova verzija iz 2002.) i Ženom neka se zove (2010.).

Kroz 30 godina rada u INAT-u polaznici su izveli Suščeve predstave u kazalištima 31 države na četiri kontinenta, u Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi te diljem Europe.

Podučavao je više od 300 srednjoškolaca, studenata i odraslih koji su stekli glumačko umijeće, a nekolicina članova INAT-a diplomirala je na kazališnim akademijama u Bologni, Berlinu, Londonu, Utrechtu…

Kazalište INAT osvojilo je tridesetak nagrada u zemlji i inozemstvu, a 1996. i Nagradu grada Pule.

INAT je od 1995., kao prvo hrvatsko kazalište, član AITE-a (Association Internationale de Théâtre pour l’Enfance et la Jeunesse), koji je povezan s UNESCO-om, i IETM-a (Informal European Theatre Meeting).

U Puli je 1994. osnovao i vodio Međunarodni festival alternativnog teatra pod nazivom PUF, a na kojem su početkom srpnja svake godine nastupali izvođači iz svih krajeva svijeta. Bio je producent 11 međunarodnih projekata Anno Domini od 2000.

te voditelj izvaninstitucionalnih hrvatskih kazališta Lera iz Dubrovnika, Daske iz Siska i Pinkleca iz Čakovca.

Četiri je godine bio organizacijski tajnik Međuklupskog i autorskog filmskog festivala (MAFAF). Petnaest godina bio je jedan od organizatora Filmskog festivala u Puli.