Kazalište

Kazalište, zgrada namijenjena izvedbi scenskih djela, odn. ustanova koja se bavi kazališnom djelatnošću.

Postojanje kazališnih zgrada u Istri može se pratiti od I. st., kada su u Puli postojala dva kazališta: tzv. malo rimsko kazalište, smješteno unutar gradskih zidina, na jugoistočnim obroncima središnjega brežuljka (moglo je biti i rekonstrukcija starijega gradskog kazališta iz I.st.pr.Kr.), i tzv. veliko rimsko kazalište (Theatrum Iulii), izgrađeno na sjevernim obroncima brežuljka Zaro. Oba su bila slične veličine (malo za 5000–8000 gledatelja, veliko za 10-ak tisuća), što se vidi iz odnosa veličine orkestra i proscenija. Što se tiče lokacije i orijentacije, ali i proporcija, veliko je kazalište izgrađeno potpuno sukladno Vitruvijevu učenju, dok malo kazalište ima određene lokacijske posebnosti koje odudaraju od tih pravila, pa se stoga smatra nešto starijim. Veliko je kazalište često spominjano u povijesnim vrelima i često proučavano (S. Serlio, G. R. Carli, M. Malipiero, A. De Ville, L.-F. Cassas, A. Gnirs, B. Benussi i dr.). Podatci o srednjovjekovnim kazalištima su oskudni. U kasnom srednjem vijeku (od XIV. st.) javni gradski trgovi i dvorišta u kaštelima služili su povremeno i za predstave, a određene vrste javnih glazbeno-scenskih priredaba održavale su se i u gradskim vijećnicama (npr. u prizemlju pulske gradske palače) te u fonticima.

Novija povijest kazališta u Istri vezana je za koparske akademije, koje su u svojim programima imale i kazališne predstave. Prva poznata je Compagnia della Calza, koja je djelovala od 1478. s kazalištem u centru grada, na Belvederu (danas Verdijeva ulica), gdje se još uvijek nalazi zgrada gradskoga kazališta. Među različitim akademijama najviše se zgradom kazališta, renoviranoga 1647 (vlasništvo obitelji Gravisi) koristila Accademia dei Risorti, koja je s prekidima djelovala 1646.–1807.

Suvremena povijest kazališta u Istri počinje s rekonstrukcijom ostataka staroga fontika u Labinu u prvoj polovici XIX. st., koji postaje kazalište Teatro Borzatti de Loewenstern (od 1859. sa stalnom dramskom i glazbenom sekcijom), te s otvorenjem prve kazališne zgrade u Puli 26.XII.1854 (Teatro nuovo). Kazalište je izgrađeno donacijom poduzetnika Pietra Ciscuttija, između Danteova trga i Ulice Sergijevaca, na mjestu nekadašnjega samostana, izgorjelog 1851. U Rovinju se 1865. uređuje prvi prostor u funkciji kazališta u zgradi podignutoj 1854., poznatoj pod nazivom Rubineum; kazalište od 1928. nosi naziv Gandusio, po Antoniju Gandusiju, glumcu rođenom u Rovinju. U Puli 1879–80. P. Ciscutti, prema projektu arhitekta Ruggera Berlama, gradi novo kazalište (Politeama Ciscutti), službeno otvoreno 1881. i poslije tri puta rekonstruirano (1918., 1956., 1989.). Djelatnost je započelo opernom sezonom (La Traviata i Rigoletto G. Verdija). U razdoblju do 1947. više je puta zatvarano te je promijenilo tridesetak vlasnika i suvlasnika. U njemu su se izvodile opere, operete, varijetei, koncerti, ali i filmske predstave (1931. prvi zvučni film), plesne večeri, pokladne zabave, novogodišnji dočeci, te boksački, mačevalački i hrvački susreti. Tijekom I. svjetskog rata kazalištem je upravljao Crveni križ, koji je organizirao dobrotvorne predstave za siročad, ratne udovice, ranjenike i vojnike. U Poreču je nova zgrada kazališta Verdi otvorena 10.XII.1887. U Piranu je 27.III.1910. otvoreno općinsko kazalište Giuseppe Tartini, djelo arhitekata G. Grassija i G. Zammattija. U Pazinu je zgrada kazališta Teatro Sociale otvorena 1912., ali su se scenske predstave izvodile i prije toga u Narodnome domu, izgrađenom 1905. U Vodnjanu je 1892. izgrađeno malo kazalište Società filodrammatica Tersicore, iako su se već od 1859. za blagdan sv. Martina u nekadašnjem fontiku (Sala della Zonca) održavale prigodne svečanosti. U Umagu je 1898. u prizemlju hotela Leon d’oro (vlasništvo obitelji Coslovich) u secesijskom duhu uređena manja kazališna dvorana za stotinjak posjetitelja. Za povremene dramske i glazbene predstave služile su dvorana u Posujilnici u Puli (1905) i dvorana Apollo, podignuta u drugoj polovici XIX. st.

Između dvaju svjetskih ratova nisu građene nove kazališne zgrade, a nakon II. svjetskog rata podignut je niz višenamjenskih kulturnih zdanja (narodnih domova, domova kulture) s odgovarajućom scenskom opremom. U Rijeci je 1946. osnovano Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, u čijem je sastavu i Talijanska drama (Dramma Italiano), u Rovinju 1949. djeluje Teatro del Popolo, u Bujama 1954.–56. Narodno kazalište »Otokar Keršovani«. U Puli je 22.I.1949. izvedbom Držićeva Dunda Maroja otvoreno Narodno kazalište (bivši Politeama Ciscutti), koje poslije djeluje kao Istarsko narodno kazalište. U Puli je 1957. izgrađeno i dječje kazalište (Pionirski dom »Slavko Grubiša«) u Radićevoj ulici, na mjestu starije zgrade. U Kopru je nakon višegodišnjega zastoja 1949. otvoreno obnovljeno kazalište. U njemu 1951.–54. djeluju poluprofesionalna kazališta Ljudsko gledališče Koper i Teatro del Popolo Capodistria, a 1954–58. profesionalno Gledališče Slovenskega primorja. U zgradi, u kojoj se još danas prepoznaje arhitektonska struktura mlet. Kazališta, od 2001. djeluje slovensko Profesionalno Gledališče Koper – Teatro Capodistria.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply