Luciani, labinska plemićka obitelj.

Već se 1436. spominje Dominicus, član gradskog vijeća. Lucianijevi su također obavljali dužnost klerika, sudaca i notara. Michele se smatra osnivačem samostana sv. Franje. On je 1496. darovao redu franjevaca zemljište i crkvu na lokalitetu Sv. Vid, podno Labina, a 1518. darovao je i ubožnicu pri samostanu. Jacoba, kći Bartholomea, umrla je pri porodu 3.III.1520., rodivši Andriji Frankoviću sina Matiju, koji je poslije stekao svjetsku slavu kao crkveni reformator Matija Vlačić Ilirik. Gasparo je bio župnik u Labinu 1534., a na istome položaju od 1586. do 1637. bio je Priamo. On je 20.I.1599. vrlo aktivno sudjelovao u okršaju između Labinjana i uskoka.

Najznamenitiji Luciani bio je Tomaso (1818.–94.). Kao labinski gradonačelnik (od 1847.) pokrenuo je niz kulturnih inicijativa (Malo kazalište, udruga Casinò, Glazbena škola i dr.), a oko 1850. organizirao izgradnju mosta za cestovno povezivanje Labina i Rapca. Intenzivno se bavio prikupljanjem prapovijesnih ostataka i utemeljio prvu muzejsku zbirku u Istri. Održavao je bogatu korespondenciju, posebice s Theodorom Mommsenom, Pietrom Kandlerom i drugima. Kao zagovornik talijanskog iredentizma u tada austrijskoj Istri, napustio je 1861. rodni grad i prebjegao u Italiju. Radeći u Archivio dei Frari u Veneciji, istaknuo se kao vrstan arhivist.

U Istarskim ugljenokopima Raša (Miniere istriane dell’Arsa) 1930-ih radio je inženjer Luciano, koji se istaknuo uvođenjem Bedeauxova sustava, kojim je nastojao precizno normirati sve jamske poslove i u skladu s tim odrediti plaće radnicima.

Potomci te obitelji danas žive u Trstu. U staroj labinskoj gradskoj jezgri postojalo je nekoliko kuća obitelji Luciani. Od najstarije, urušene, u muzeju se čuva nadvratnik s uklesanom godinom 1595. Jedna od njihovih zgrada pretvorena je 2000. u gradsku galeriju. U grbu su imali ribu, vjerojatno povezujući talijanski naziv za štuku (lucio ili luccio), s korijenom svojega prezimena.