Fontik (srednjovj. lat. fonticum, mlet. fontego [od ar. funduq]: tržnica, dućan, skladište), srednjovjekovni naziv za zgradu ili kompleks zgrada koje su služile za odlaganje robe i smještaj stranih trgovaca, a u istarskim gradovima naziv spremišta za brašno i žitarice kojima se stanovništvo hranilo u slučaju nestašice zbog lošeg uroda ili opsade grada.

Mletačka, pizanska i đenovska trgovina u glavnim sredozemnim lukama temeljila se na sustavu fontika. U Mletačkoj Republici seljaci su fontiku morali prodati 30 posto uroda po cijeni nižoj od tržišne. Poznati fontici u Veneciji bili su Fondaco a S. Silvestro (1178.), Fondaco dei Tedeschi (1288.), Fondaco dei Turchi (XVI. st.), Fondaco a S. Margherita (1704.).

Jedan od najvažnijih istarskih fontika bio je u Kopru. Imao je predsjedništvo, izabrano od Velikoga vijeća, koje je određivalo količinu i kakvoću žita te njegovu cijenu; blagajnika, koji je vodio financijsku knjigu; fontikara, koji je prodavao žito i brašno; revizora, koji je davao savjete vezane za količinu žita i brašna. Stari fontik u Rovinju bio je osnovan u XV. st., a novi 1680. Posuđivao je i sjeme za sjetvu. Imao je vlastiti statut. Ukinut je 1810., kada su njegova sredstva pripala općini.

Sjećanje na pulski fontik, koji se nalazio na Forumu, čuva Fontička ulica. Zgrada buzetskog fontika, koja se i danas tako naziva, podignuta je u starogradskoj jezgri 1534. te obnovljena 1588., pa ponovno 1900., ali kao prostor za društvena događanja, čemu i sada služi. U Grožnjanu galerija Fonticus, smještena iznad gradske lože iz 1587., nosi ime po fontiku koji se nekoć tamo nalazio.