Mikolić, Mario, povjesničar, diplomat (Karojba, 24.III.1937. - Pula, 28.VIII.2016.).

Četverogodišnju pučku školu završio je u rodnome mjestu, osmogodišnju klasičnu gimnaziju s velikom maturom u Biskupskom sjemeništu u Pazinu, a potom i Gimnaziju "Otokar Keršovani" (danas Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile) u Pazinu. Diplomirao je u veljači 1974., na Odsjeku opće i nacionalne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1996. i doktorirao s temom Istra u politici susjednih zemalja i velikih sila nakon kapitulacije Italije.

Godine 1965. postao je kustos u Muzeju narodne revolucije Istre (danas Povijesni i pomorski muzej Istre) u Puli, a zatim prelazi u Općinski komitet Saveza komunista Hrvatske kao samostalni politički radnik. Istovremeno obnaša društvene funkcije: bio je vijećnik Skupštine općine Pula (izabran u Mjesnoj zajednici Mirna), predsjednik Kulturno-prosvjetne zajednice općine Pula, predsjednik KUD-a "Matko Brajša Rašan", član Predsjedništva Republičke samoupravne interesne zajednice (RSIZ) u oblasti kulture, predsjednik Povijesnog društva Istre i dr. S mjesta samostalnog političkog radnika upućen je u Savezni sekretarijat za vanjske poslove u Beogradu. Poslije šestomjesečnih priprema imenovan je 1977. prvim tajnikom jugoslavenskog veleposlanstva u Mogadishuu u Somaliji. Vratio se 1981. te je do raspada Jugoslavije živio i radio u Beogradu. U međuvremenu je bio savjetnik veleposlanstva SFRJ u Londonu. Po povratku unaprijeđen je u zvanje opunomoćenog ministra i postavljen za šefa diplomatskog protokola Ministarstva vanjskih poslova (MVP).

Nakon raspada Jugoslavije na poziv Franje Tuđmana u veljači 1991. prelazi u Zagreb, u Ured predsjednika Republike Hrvatske, gdje je postavljen za šefa protokola, zadržavši zvanje opunomoćenog ministra. Po nalogu predsjednika Tuđmana, utemeljio je Državni protokol RH i imenovan je njegovim prvim ravnateljem, a dodijeljeno mu je zvanje veleposlanika u MVP-u. Pratio je Tuđmana na brojnim državničkim putovanjima u zemlji i inozemstvu, osmislio je sve diplomatske dokumente za državne potrebe te državni ceremonijal - obrednik za razne prigode. Nakon što je utemeljena Diplomatska akademija (1994. kao Diplomatska škola) bio je na njoj redoviti predavač. Napisao je dvije knjige (udžbenike) o državnom protokolu - Diplomatski protokol: praksa u Republici Hrvatskoj i neke praktične upute (Zagreb 1995.) i Diplomatski i poslovni protokol (Zagreb 2002.).

Godine 1996.-2000. bio je veleposlanik RH u Danskoj (tijekom cijelog mandata služba se odnosila i na Island, a dvije godine i na Norvešku). Po povratku iz Kopenhagena postavljen je za šefa diplomatskog protokola MVP-a, a potom je imenovan veleposlanikom u Ukrajini (2002.-06.). U zvanju veleposlanika umirovljen je 2006. te je nakon umirovljenja živio u Puli. Za diplomatski je rad primio niz odlikovanja.

Uz rad na diplomatskim poslovima, usporedno se bavio i znanstvenoistraživačkim radom o novijoj povijesti Istre. Osim knjige Istra 1941.-1947. - godine velikih preokreta (Zagreb 2003.), temeljene na doktorskoj disertaciji, u kojoj je, između ostaloga, dokazivao autohtonost istarskog ustanka 1943., objavio je niz znanstvenih rasprava i stručnih članaka u raznim časopisima, zbornicima i novinama u Hrvatskoj. Objavio je i veći broj tekstova, feljtona i analiza u Glasu Istre, posebice na temu vanjske politike kao i novije povijesne problematike.

Slike