Tuđman, Franjo, političar, povjesničar (Veliko Trgovišće, 14.V.1922. – Zagreb, 10.XII.1999.).

Sudjelovao je u NOP-u i nastavio raditi u aktivnoj vojnoj službi u Beogradu (Personalna uprava JNA, Generalštab, Savezni sekretarijat za narodnu obranu), gdje je završio studij na Višoj vojnoj akademiji (1957.). U čin generala unaprijeđen je 1960., a 1961. na vlastiti zahtjev napustio je vojnu službu kako bi se posvetio znanstvenom radu. U Zagrebu je osnovao Institut za historiju radničkog pokreta i ostao na njegovom čelu do 1967. Doktorat iz povijesnih znanosti je obranio 1965. na Filozofskom fakultetu u Zadru (Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.). Do 1967. je obnašao visoke dužnosti u politici i kulturi (Socijalistički savez, Sabor, Matica hrvatska), a tada je izbačen iz Partije (Savez komunista Jugoslavije) i umirovljen. Zbog isticanje nacionalne sastavnice borbe Komunističke partije Hrvatske (KPH) protiv unitarističke Kraljevine Jugoslavije, bio je obilježen kao nacionalist i 1972. osuđen na dvije godine zatvora, a ponovo na tri godine 1981. Objavio je knjige Okupacija i revolucija (1963.), Velike ideje i mali narodi (1969.), Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981.), Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.). Od 1992. bio je redoviti član HAZU-a.

Godine 1989. osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i postao njezinim predsjednikom. Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, u Saboru je 30.V.1990. izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske, a nakon donošenja novoga Ustava RH u kolovozu 1992. ponovno je, na neposrednim izborima, izabran za predsjednika Republike Hrvatske te još jednom 1997. i na toj je dužnosti bio do smrti. Kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH imao je ključnu ulogu u Domovinskom ratu i uspostavi teritorijalne cjelovitosti RH. Nesporne su njegove zasluge za osamostaljenje Hrvatske, a najveće zamjerke katastrofalna pretvorba i privatizacija društvenog vlasništva, nacionalizam, kršenje ljudskih prava, centralizacija Hrvatske.

Više je puta dolazio u Istru povodom otvaranja infrastrukturnih objekata, a često je boravio na Brijunima (Brioni), gdje je dio otoka bio izdvojen za protokolarne potrebe. Tamo su održani i neki važni sastanci državnog vodstva 1991.-95. Godine 1994. kao svoje savjetodavno tijelo osnovao je Vijeće za Istru što je izazvalo burne političke reakcije, pa nikad nije zaživjelo. Iz njegova odnosa prema Istri stjecao se dojam da nije priznavao njezinu povijesnu posebnost što se odražavalo i na njegove izborne rezultate na Poluotoku (na predsjedničkim izborima 1992. u svim tadašnjim istarskim općinama uvjerljivo ga je pobijedio Dražen Budiša, tako je bilo i 1997. kad je istarski favorit bio Vlado Gotovac), a ni njegova stranka nije u Istri postizala veće izborne uspjehe.