Kumar, Srečko, glazbenik, klavirist, zborovođa, glazbeni pedagog, urednik glazbene literature (Kojsko, Goriška Brda, 9.IV.1888. – Kopar, 9.II.1954.).

Otac Franc mu je bio postolar, majka Jožefa, rođ. Lenardič, krojačica. Majka je s kćerkom Pavlom (Pavlinom) otišla služiti u Egipat, a Srečko je ostao živjeti s ocem u teškim uvjetima. S devet godina ostao je bez oca pa se o njemu brinula sestra, koja se vratila iz inozemstva i radila kao učiteljica u Grgaru. Nakon pučke škole, koju je završio u Grgaru, upisao je u gimnaziju u Gorici. Školovanje mu nije išlo, vjerojatno i zbog oskudice u kojoj je živio, pa je pošao za šegrta u jednu goričku papirnicu, ali trgovina nije bila za nj. Sestra ga je potom poslala u pripravnu školu za učitelje u Podgori, a potom se upisao na Učiteljištu u Kopru. Tu je u posljednjoj, četvrtoj školskoj godini bio jedan od predvodnika štrajka kojim su đaci zahtjevali školovanje na slovenskom a ne na njemačkom jeziku te preseljenje učiteljišta u Goricu. Bio je isključen iz škole, ali je 1909. ipak uspio privatno maturirati nakon intervencija tršćanskih parlamentaraca Otokara Rybářa i Valentina Pittonija.

S glazbom se susretao već u djetinjstvu odlazeći s ocem na probe seoske limene glazbe. Prve poduke iz klavira dobio je od sestre, a glazbene poticaje i od dirigenta Josipa (Josefa) Michla koji je prije Prvog svjetskog rata bio zborovođa goričke glazbene škole. Kumar je počeo dirigirati sa 17 godina vodeći zbor u rodnom selu, potom i školski zbor s polaznicima Učiteljišta (1908.).

Nakon mature zaposlio se kao učitelj u Zapotoku, u središnjoj Sloveniji, ali je ubrzo otišao u Trst, gdje je vježbao klavir te se uspio upisati na Konzervatorij Giuseppe Tartini. Učio je kod profesora Antonija Illersberga, a istodobno nastavio dirigentsku aktivnost, u tršćanskom predgrađu vodio je zbor u Rojanu (Zarja), potom i u Sv. Jakobu. Nakon diplome 1913. odlazi u Leipzig gdje se pijanistički usavršava kod klavirista i skladatelja Josepha Prembauera. U Leipzigu se oženio Zorom Lavrenčič iz Rojana. Sljedeće godine vraćaju se u Trst gdje je Kumar dobio posao u školi Glazbene matice, a supruga je rodila kći Vuku (Vukosavu). Već početkom 1915. bio je unovačen, a zbog krhkoga zdravlja tijekom Prvog svjetskog rata radi u uredu austrougarske vojne cenzure u Těšínu u Šleskoj, gdje je nastupao kao pijanist te pokrenuo i vodio pjevački zbor.

Nakon rata, ujesen 1919., vraća se u Primorsku (Primorje) i odmah pokreće glazbenu školu u Škednju (koja je po njegovom odlasku 1924. priključena tršćanskoj Glazbenoj matici). Najveći glazbeno-voditeljski uspjeh bilo mu je osnivanje pjevačkog zbora Saveza jugoslavenskih učiteljskih društava u Italiji, čiji je bio umjetnički ravnatelj 1921.-26. U zboru su bili učitelji iz svih slovenskih krajeva pod Italijom, a uspješno su nastupali ne samo u Primorskoj nego i šire, pa su koncerte imali i u Bologni i Rimu. Jačanjem fašističke opresije nad Slavenima, Kumar 1924. odlazi u Ljubljanu gdje je vodio zbor Glazbene matice, ali je nastavio i voditi spomenuti učiteljski zbor, koji je zadnji nastup imao 1926., a sljedeće ga je godine talijanski fašistički režim zabranio. Potom je s Emilom Adamičem u Ljubljani osnovao novi učiteljski zbor, u kojemu je također bilo mnogo primorskih učitelja, a vodio ga je neprekidno do 1934. nastupajući širom tadašnje Jugoslavije.

U međuvremenu je 1926. imenovan profesorom na Glazbenoj akademiji u Zagrebu, gdje je bio među utemeljiteljima glazbene škole Vatroslav Lisinski, koju je neko vrijeme vodio. Vodio je u Zagrebu i zbor Kolo.

Zapažen je kao urednik pjevačkih zbirki. Najvažnija je ona skladbi za miješane i muške zborove Prvi plameni, izdana u Trstu 1923. Iste godine uredio je i zbirku dječjih zborskih pjesama (Otroške pesmi) koja je 1924. izašla u dopunjenom izdanju. U Zagrebu je 1933.-35. uređivao je i izdavao Grlicu, revijalnu zbirku omladinske muzike. Uređivao je i časopis Jugoslavenski muzičar.

Od ožujka 1936. živio je u Beogradu, gdje je poučavao glazbu u gimnaziji i na vojnoj akademiji, a vodio je i srpski učiteljski pjevački zbor Josif Marinković. Nakon oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu preuzeo je vođenje pjevačkog zbora Korpusa narodne obrane, a bio je i zborovođa Radio Beograda.

U rujnu 1945. vraća se u Primorsku. Prema riječima kćeri Vuke iz Beograda je donio čak sedam klavira i bogatu glazbenu literaturu. U Kojskom je osnovao djevojački zbor Soča, u kojem je aktivno sudjelovao, a u Gorici s Ivanom Siličem glazbenu školu, kojoj je bio ravnateljem. Preselivši se 1948. u Portorož, pokrenuo je i tamo glazbenu je školu, koja je 1950. preseljena u Kopar (današnja Glasbena šola Koper), a bio joj je ravnatelj i nastavnik klavira do umirovljenja, zbog bolesti, 1952. Ipak, i u mirovini je nastavio podučavati klavir.

Pokopan je u rodnom selu, gdje mu je na rodnu kuću 1956. postavljena spomen-ploča, a dvije godine kasnije podignut brončani spomenik, rad akademskog kipara Borisa Kalina. U Kojskom njegovo ime nosi muški pjevački zbor, a posvećene su mu ulice u Kopru, Izoli i Piranu.

Njegovu je cjelokupnu ostavštinu (dokumente, pisma, notne zapise itd.) 2001. od kćeri Vuke Kumar Hiti otkupio Pokrajinski arhiv u Novoj Gorici

Slike