Božac, Vladimir (Vlado), komunist, antifašist, partizan (Škatari [danas dio Pule], 19.XII.1919. – okolica Bugojna, 22.VI.1944.).

Rođen je u obitelji poljoprivrednika porijeklom sa Žminjšćine. Pučku školu završio je u tada talijanskoj Puli, a potom je, na poziv starijeg brata Tome, u rujnu 1931. emigrirao u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje je smješten u Istarski đački internat i upisan u IV. državnu mušku realnu gimnaziju. Maturirao je 1939. te se uz materijalnu pomoć brata Tome upisao na geodezijski smjer Tehničkog fakulteta.

Već se kao četrnaestogodišnjak sa svojim internatskim drugom Tonom (Antom) Dobrilom iz Tinjana (kasnijim ratnim zapovjednikom Koprivnice i poratnim publicistom), preko istarskih komunista u Zagrebu Bože Kalčića iz Srbinjaka i Klementa Fabrisa iz Lindara, upoznaje s radničkim pokretom i marksističkom literaturom. Početkom 1934. u internatu je, s Dobrilom, primljen u netom osnovanu skojevsku grupu (SKOJ, Savez komunističke omladine Jugoslavije), koju je organizirao Stanislav Radošević - Lala, rodom iz Medulina. Godine 1935., za boravka istarskih srednjoškolaca u Srbiji i Makedoniji, povezao se s ljevičarskim studentima Beogradskog univerziteta i đacima Učiteljske škole u Skoplju. Aktivan je u omladinskoj sekciji zagrebačkog društva Istra, u Ujedinjenom radničkom savezu sindikata, studentskom društvu Svjetlost te u Kulturnom udruženju studenata pacifista. Bio je član Sveučilišnog komiteta SKOJ-a, isticao se u borbi između studenata ljevičara i frankovaca za Udruženje studenata Tehničkog fakulteta.

Početkom 1940. primljen je u Komunističku partiju Hrvatske. U ožujku 1941. aktivan je u Mobilizacijskom štabu za obranu zemlje, što su ga osnovali istarski emigranti na zagrebačkoj Trešnjevci, te sudjeluje u demonstracijama protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. Nakon okupacije ustaška policija uhićuje ga 18.V.1941. te ga četiri dana kasnije prebacuje u logor u Kerestincu. Sudjelovao je u neuspješnom noćnom proboju logoraša, mahom komunista, 13./14.VII.1941. iz Kerestinca i bio među svega 14 njih koji su u tome uspjeli. Nakon borbe kod Stupničke šume, povlači se prema Okiću, sklanja u selo Beter te organiziranom vezom stiže u Zagreb odakle ga je partijski rukovodilac Rade Končar uputio u partizane. Postao je borcem novoformiranog partizanskog odreda „Matija Gubec“, sastavljenog uglavnom od malobrojnih preživjelih logoraša iz Kerestinca. Odred je ubrzo, već u rujnu 1941., razbijen, a Božac se nakon lutanja po Žumberku prebacio na Sušak prateći ranjenog zamjenika političkog komesara odreda Slavka Komara.

Ponovno odlazi u partizane te je u lipnju 1942. na dužnosti komesara čete u 5. bataljunu II. primorsko-goranskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda. Potom je borac 1. proleterskog narodnooslobodilačkog udarnog bataljuna, a formiranjem 13. hrvatske udarne brigade „Josip Kraš“ postavljen je za političkog komesara 1. čete 2. bataljuna. U toj se postrojbi, koju je Glavni štab narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda (NOV i PO) Hrvatske u prosincu 1942. proglasio proleterskom i nazvao imenom u svibnju strijeljanog R. Končara, borio na Žumberku, u Pokuplju, Beloj krajini, na Dolenjskom, oko Zagreba i Karlovca. Bio je u brigadi i zamjenik političkog komesara 2. bataljuna, šef Agitpropa, član politodjela te šef obavještajnog centra.

Brigada je, naredbom Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije, potkraj 1943. bila prebačena u Bosnu, u sastav Prve proleterske divizije, te je uoči Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) bila u okolici Jajca. Božac je početkom prosinca bio među 80 boraca i rukovodilaca brigade koji su posjetili vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita.

U proljeće 1944. brigada se prebacila na lijevu obalu Vrbasa, gdje vodi žestoke borbe s njemačkim postrojbama. U pokušaju da kod Bugojna prijeđe rijeku i cestu između Gornjeg i Donjeg Vakufa, Božac je, kao šef obavještajnog centra brigade, s patrolama izviđao tu mogućnost, ali je poginuo u neprijateljskoj zasjedi.

Bio je poznat po nadimku Božo Ćo.

Njegovo je ime od 1966. do 1972. nosila pulska Tehnička škola (Tehnička škola Vlado Božac, osnovana 1959.) te od 1984. do 1992. njezin sljednik pulski Centar odgoja i usmjerenog obrazovanja industrijsko tehničkih kadrova (COUO ITK Vladimir Božac, preimenovan 1992. u Industrijsko-tehničku školu, koja se iste godine razdvojila na današnje Tehničku školu i Industrijsko-obrtničku školu).