Matošević, Martin, podmorničar, admiral, politički aktivist (Rajki kod Svetog Lovreča, 16.IV.1933. – Pula, 10.VIII.2023.).

Bio je najmlađe od četvero djece poljoprivrednika Antona i Anđele, rođ. Kažalac, iz Begi. Pohađao je osnovnu školu u Svetom Lovreču, a odmah nakon Drugog svjetskog rata nižu gimnaziju u Poreču, gdje je stanovao u Đačkom domu. Nakon male mature 1948. upisao se u Srednju ekonomsku školu (Ekonomski tehnikum) u Puli. Zbog neimaštine nakon drugog razreda prekida školovanje i upisuje se 1950. u Vojnopomorsku akademiju (VPA) u Divuljama kod Splita. Školovanje u V. klasi VPA završio je 1954. u činu potporučnika.

U Jugoslavenskoj ratnoj mornarici bio je u početku raspoređen u Osmi odred pomoćnih brodova, ali je ubrzo, na vlastitu molbu, prebačen na stažiranje na školskom brodu Galeb, na kojem je krajem 1954. i početkom 1955. sudjelovao na službenom putovanju jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita u Indiju i Burmu.

S Galeba je 1955. premješten u Peti odred graničnih brodova u Puli, na dužnost zapovjednika patrolnog čamca PČ-164. Početkom sljedeće godine upućen je na časnički podmornički tečaj na pulskoj Katarini, nakon kojega je 1958. postavljen za zapovjednika podmornice P-812 Neretva. U Puli je 1957. upoznao Mariju Demori s kojom se oženio koncem 1958. i imao sina Aleksandra (1959.). Ranije, 1953., u Splitu je, u izvanbračnoj vezi, dobio kćer Iris.

Nakon zapovijedanja Neretvom bio je pomoćnik zapovjednika za operativno-nastavne poslove Podmorničke komande, a kad je 1964. ona postala 88. divizion podmornica (DP) postavljen je za načelnika štaba.

Nakon tečaja ruskog jezika u Beogradu poslan je krajem kolovoza 1966. u Lenjingrad (danas Petrograd), gdje je završio podmornički časnički tečaj na VPA Lenjin. Vratio se u Pulu na dužnost načelnika štaba 88. DP-a, koji je 1970. premješten u ratnu luku Lora u Splitu, a Matošević je u međuvremenu izvanredno unaprijeđen u kapetana korvete. U Divuljama je potom završio Višu VPA, a istovremenu u Splitu i Višu ekonomsku školu. Koncem 1972. unaprijeđen je, ponovno izvanredno, u kapetana fregate, a u lipnju 1973. imenovan je zapovjednikom 88. DP-a. Sljedeće mu je godine priznato zvanje kapetana duge plovidbe.

Ljeta 1975. predao je dužnost zapovjednika 88. DP-a i otišao u Beograd, u Školu narodne odbrane. Nakon tog doškolovanja postavljen je 1976. za rukovoditelja katedre općih predmeta Centra mornaričkih visokih škola Split. Godine 1977. unaprijeđen je u kapetana bojnog broda, a 1978. premješten je na katedru taktike i operatike ratne mornarice. Nakon što je usporedo uspješno obavio dužnost predsjednika prijemnog povjerenstva za dvije nove podmornice, prihvaćena mu je molba za premještaj u Pulu, u Peti vojnopomorski sektor (5. VPS), gdje je postavljen za pomoćnika zapovjednika za pozadinu. Od 1981. bio je načelnik štaba 5. VPS-a, a 1986. postavljen je za pomoćnika zapovjednika za pozadinu Vojnopomorske oblasti (VPO) Split i unaprijeđen u kontraadmirala.

Nakon političkih promjena u Hrvatskoj i početka njezinog osamostaljivanja te najave vrha Jugoslavenske narodne armije da će se oružjem boriti za cjelovitost Jugoslavije, na vlastiti je zahtjev umirovljen 1990. Dužnost u Puli predao je kontraadmiralu Vladimiru Baroviću, koji si je kasnije, na dužnosti zamjenika zapovjednika VPO Split, radije oduzeo život nego da ratuje protiv „bratskog hrvatskog naroda“.

Nakon premišljanja Matošević je 1991. odbio prijedlog tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da mu bude savjetnik za vojna pitanja. S druge strane, ubrzo se uključio u lokalni društveno-politički život. Učlanio se u Udrugu antifašističkih boraca i antifašista u Poreču, gdje je sudjelovao u osnivanju Društva „Josip Broz Tito“, za čijega je predsjednika izabran 1998. Društvo ga je za predsjednika biralo osam puta i na toj je dužnosti bio do 2016. Od utemeljenja 2010. do 2016. bio je i predsjednik Zajednice društava „Josip Broz Tito“ u Istarskoj županiji. Također je 2008. bio izabran za prvog predsjednika netom osnovane udruge Podmorničar Pula.

Od umirovljenja sve se češće vraćao u rodno selo, gdje je izgradio kuću te proveo posljednje godine života.