Bencich, Santo Leonardo Giuseppe, radnik, komunist, logoraš (Poreč, 13.IV.1900. – koncentracijski logor Gusen, 24.VIII.1944.).

Četvrti od trinaestero braće, sin Nicole i Marije rođ. Bujevaz.

Kao dječak radio je u poljoprivredi, na ribarici te u labinskom rudniku ugljena. Nakon što je u Prvom svjetskom ratu mobiliziran, dezertirao je te se sklonio u Trst da bi uskoro pobjegao u Italiju. U mjestu Sesto San Giovanni kraj Milana, zaposlio se u metalurškome poduzeću Breda. Poslodavac mu je osigurao smještaj u spavaonici Cascina Torretta. Tu je susreo Giuseppea Berna koji ga je uveo u Komunističku partiju Italije (Partito Comunista d’Italia, PCI). Buduću suprugu Virginiju Bassi upoznao je 1921. na komunističkom skupu u milanskoj četvrti Prato Centenaro. Vjenčali su se 11.VI.1927. i imali sinove Sergia i Waltera, koji su preminuli mladi, te kćer Nellu (rođena 31.X.1930.). Živjeli su u četvrti Niguarda nedaleko od pogona Brede (Via Grivola 18, u tzv. Curt di Paulott, peti kat). Nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat (1940.) morao je ostajati na poslu sve duže. Susjedima je pomagao u popravcima ili nabavci hrane koje je zbog rata nedostajalo. Tijekom štrajkova u Bredi bio je u prvim redovima.

Saveznički zračni napadi postali su sve razorniji nakon kapitulacije Italije i njemačke okupacije u rujnu 1943. U ožujku 1944. ponovo su započeli štrajkovi, a Bencich je bio među organizatorima. Radnici Brede poduzimali su i sabotaže kako bi onemogućili proizvodnju oružja. Zajedno s grupom istomišljenika odlučio se priključiti partizanima u brdima. Iako je svakodnevno susretao njemačke vojnike koji su privodili njegove susjede, odgađao je bijeg zbog zdravstvenog stanja supruge. Nakon generalnog štrajka održanog 1.III.1944., Nijemci su u noći 11./12.III. proveli masovna uhićenja te je Bencich završio u milanskom zatvoru San Vittore.

Naknadno je prebačen u Bergamo, odakle 16.III.1944. „transportom 34“ deportiran u njemački logor Mauthausen (kraj Linza u Gornjoj Austriji). Tamo je stigao 20.III. te je označen (tetoviran) brojem 58703. Tijekom putovanja uspio je baciti iz vlaka nekoliko pisanih poruka koje su, zahvaljujući požrtvovnim nalaznicima, uspjele stići do njegove obitelji. U pomoćni logor Gusen prebačen je 24.III.

Milanski Sicherheitspolizei (njemačka sigurnosna policija) poslao je 17.X.1944. brzojav obitelji o Bencichevoj smrti uslijed savezničkog bombardiranja logora. Telegram je stigao 20.X., gotovo dva mjeseca nakon stradavanja, na dan kada je bombardirana ulica u kojoj je živio.

Bencichu u spomen postavljen je 26.I.2022. kamen spoticanja (Stolpersteine, pietra d’inciampo) na pločniku ispred njegova negdašnjeg mjesta stanovanja. Radi se o porfirnoj kocki s natpisom na pločici od mesinga kao podsjetniku na žrtvu nacističkih logora, s imenom i datumima rođenja, deportacije i stradavanja.

Usto je spomenut na više spomenika u Milanu: spomen-ploči stradalima u njemačkim logorima (Cimitero Monumentale), spomen-groblju palima za slobodu (Campo della Gloria, polje 64, stupić E1, ploča 3 na Cimitero Maggiore), spomen-ploči mučenicima za oslobođenje četvrti Niguarda, spomenik palima za četvrt Niguarda (na Trgu Gran Paradiso), spomeniku deportiranom (Sesto San Giovanni, Parco Nord, massello 8) i ploči u Ulici Granelli 55 (bivša Ulica Carducci, u kvartu Sesto San Giovanni).