Lah (Lach) Rocchi (Rontich), Vlasta Giulia, filmska redateljica (Pula, 13.I.1913. – Buenos Aires, 12.VII.1978.).

Najmlađe je dijete Franza Lacha i Anne Rontich. Starije sestre Neva i Sonia te brat Damir rođeni su od 1909. do 1911.

Za vrijeme talijanske uprave prezime je promijenjeno u Lah. Obitelj je posjedovala tvornicu flaširane vode, najvjerojatnije u Sežani, a djeca su u pulskoj školi naučila njemački jezik pored talijanskog i slovenskog koje su znali od ranije. Nakon smrti majke 1927. djeca su preuzela vođenje tvornice jer se otac predao alkoholizmu, kocki i „upuštao se u tučnjave sa svakim fašistom kojeg je sreo“.

Početkom 1930-ih tri sestre su bile modeli te prodavale parfeme na prekooceanskim brodovima. Zbog toga su se u Rim preselile Neva i Vlasta gdje su 1932. upisale Kraljevsku glumačku školu „Eleonora Duse“, ogranak Nacionalne akademije Santa Cecilia. Među polaznicima je bio Catrano Marcello Catrani, koji će 1935. postati Vlastin životni partner. Kada je 1935. glumačka škola postala Nacionalna akademija dramskih umjetnosti, osnovan je i Eksperimentalni centar za kinematografiju, kamo su se prebacile sestre Lah i C. Catrani da bi studirali režiju, a tamo je predavao i njihov učitelj Alessandro Blasetti. Sestre Lah trpjele su zbog svojega antifašizma, a u nemilosti je bio i Catrani koji se vratio iz Španjolske, odakle je izvještavao o građanskom ratu.

V. Lah i C. Catrani vjenčali su se 5.VI.1938. , a već nakon mjesec dana isplovili iz Napulja put Buenos Airesa. U listopadu su dobili sina Víctora, a zaposlili su se u studiju filmske industrije Estudios San Miguel. Tijekom 1940-ih Vlasta je radila kao pomoćna redateljica surađujući s poznatim redateljima. Ipak, nije mogla raditi kao glavna redateljica jer tadašnja filmska industrija nije prihvaćala žene na takvim mjestima.

Od 1953. vodila je prvu argentinsku filmsku školu – Visoku školu filmske umjetnosti – u sklopu politike „većeg obrazovanja i kulture za mase“ predsjednika Juana Peróna, a što je pokrenula Peronistička ženska stranka.

Nakon Peronove smjene (1955.) posvetila se oglašavanju. Za tvrtku Atanor snimila je najmanje dva kratka filma: La química en su bienestar (Kemija u vašem blagostanju, 1957.) i Conozca Atanor (Upoznajte Atanora, 1958.).

Las furias (Furije, 1960.) prvi je dugometražni film koji je režirala, ujedno prvi igrani zvučni film u Argentini koji je režirala žena, uopće jedina filmska redateljica 1960-ih u Latinskoj Americi.

Na setu je tada okupljena argentinska ženska glumačka postava, a usto je Lah za mnoge druge poslove na filmu također angažirala žene. Ipak, film je tada ocijenjen kao promašaj i kod publike i kod kritičara. Unatoč tome Lah će s drugim filmom Las Modelos (Modeli ili Manekenke) iz 1963. dobit i povoljne kritike. Za razliku od prvoga, koji je imao žensku perspektivu, drugi njezin film ima feminističku, obrađujući pitanja koja tada još nisu bila na dnevnom redu u društvu.

Kasnih 1960-ih radila je kao scenaristica i prevoditeljica za nekoliko filmskih, televizijskih i kazališnih projekata.

Candela Vey i Martín Miguel Pereira objavili su 2023. knjigu Por ser mujer: La biografía de Vlasta Lah (Jer sam žena: Biografija Vlaste Lah), po kojoj su snimili dokumentarni film Vlasta, el recuerdo no es eterno (Vlasta, sjećanje nije vječno), koji je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Mar del Plati 2025.

Filmovi Vlasta, el recuerdo no es eterno, Las furias i Las Modelos premijerno su prikazani u Hrvatskoj tijekom srpnja 2026. u sklopu Pulskog filmskog festivala u kinu Valli i u Istarskom narodnom kazalištu. Na panelu su tada sudjeovali i C. Vey te M. M. Pereira.

U XXI. stoljeću se nanovo vrednuje rad Vlaste Lah te se film Las furias ubraja među najbolje filmove argentinske kinematografije.

Slike