Gmünd, panorama izbjegličkog logora, (fotoarhiva Glasa Istre)

Gmünd

Gmünd, izbjeglički logor istarskog stanovništva 1915.-18., istarski čakavci zvali su ga Kminat.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata (1914.-18.) Istra nije bila čitavo vrijeme ugrožena niti se nalazila u velikoj ratnoj opasnosti. Naravno imala je vojnih stradalnika i neposrednih žrtava zračnih napada, no najveće žrtve brojale su se među civilnom stanovništvu, napose u logorima Češke, Mađarske, Moravske i Austrije. Naime, u samo tjedan dana južnu Istru moralo je napustiti oko 50.000 ljudi i to po naredbi Carskog i kraljevskog ratnog lučkog zapovjedništva grada Pule u svibnju 1915.

U svibnju 1915. Zapovjedništvo pomorske utvrde Pula izdalo je javni proglas u kojemu je objavljena naredba o evakuaciji stanovništva. Ta se odredba odnosila na stanovnike Pule, te na sve one južno od crte Barbariga-Vodnjan-Valtura, i s područja sjeverno od te crte (Rovinj, Bale, Kanfanar, Barban, Krnica). Crkvena su zvona 15.V.1915. u selima Puljštine najavila evakuaciju, a samo dva dana kasnije izrečena je naredba o evakuaciji stanovnika Pule i okolice. U noći sa 17.-18.V. stanovnici su dobili upute evakuacije. U Puli i okolici su mogli ostati samo državni činovnici i namještenici, te radnici Arsenala i Vodovoda. Svi drugi morali su otići te je za njih napravljen plan koji je podrazumijevao da od 18.V. nadalje s pulskog željezničkog kolodvora treba biti evakuirano 8.000 ljudi dnevno. Među njima na sjever su otputovali - tada srednjoškolci, kasnije prosvjetni djelatnici - Mijo Mirković i Mate Demarin. Ispred hotela Riviere bio je podignut privremeni kamp, ograđen bodljikavom žicom, kojega su čuvali stražari. Ti su ljudi dobili status ratnih bjegunaca (Kriegsflüchtlinge), dok su u hrvatskom tisku najčešće spominjani kao evakuirci. Bili su prevoženi teretnim vlakovima koji su činili kompoziciju od 35 vagona. Put kojim su išli vodio je kroz Divaču-Ljubljanu-Ptuj-Maribor, te su stizali u logor Wagnu nedaleko Leibnitza. Ovdje su bili podijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti (Talijani i Slovinci) i raspoređeni prema ostalim logorima u Monarhiji.

Jedan od tih logora bio je i Gmünd, slovio je kao najveći austro-ugarski Barackenlager. Smješten na austrijsko-češkoj granici, ime je dobio po istoimenom gradiću Gmünd, pored kojega je iskrčena šuma da bi se podigao logor. Izgrađen 1914. kao i svi prognanički logori, i Gmünd je bio povezan željeznicom te su evakuirci dolazili gotovo pred sam ulaz logora. Površina logora iznosila je 54.000 četvornih metara na kojoj su se nalazile 144 barake od kojih je 126 bilo namijenjeno spavanju, a 18 za nadzor evakuiranih ljudi, za dezinfekciju, bolnicu, ljekarnu, kuhinju i kantinu. Barake su bile duge 40, a široke 10-12 metara. Unutar logora protezale su se široke ulice (od kojih su tri glavne bile asfaltirane), poljske kuhinje, spremišta za hranu, vodovod, električna centrala, crkva, škola, bolnica, kazalište, a bila je otvorena i pošta, telefon i telegraf. Činilo se kao dobro mjesto za privremeni boravak. Istina je pak bila drugačija, naime logor je bio ograđen bodljikavom žicom i pod stalnim nadzorom vojnika, a nitko ga nije smio napustiti bez pisane potvrde. S vremenom se pokazalo da su uvjeti života bili uistinu loši. Hrana je bila oskudna, a obroci su spravljani od stočne repe, kupusa i krumpira. Slično je bilo i s higijenskim uvjetima koji su bili minimalni, logor nije imao kanalizaciju do 1916., a otvoreni kanali koji su kopani između baraka u kojima su se taložile fekalije bile su idealni za širenje zaraznih bolesti. Tako i ne čudi kako je stopa smrtnosti bila jako velika: od sredine listopada 1915. do početka siječnja 1916. broj umrlih bio je 30 do 60 ljudi dnevno, ponekad i 90, a među umrlima bilo je puno male djece. Među najraširenijim bolestima u logoru bili su tifus, skorbut, rubeola, difterija, tuberkuloza, šarlah i kolera. Potajno se govorilo da, kad dijete završi u bolnici, sigurno neće živo izaći iz nje, tako da su majke pokušavale sakriti svoju djecu i brinuti se za njih same. U studenom 1915. Jakov Cecinović izvijestio je narodnoga zastupnika Vjekoslava Spinčića o strahotama i nepovoljnim uvjetima života u Gmündu. Svoje nezadovoljstvo nisu krili brojni Hrvati smješteni u logoru, sve su češće izazivali nerede, pasivan otpor i bojkot, no pomaka na bolje nije bilo. Tek u prosincu 1917. unatoč stalnoj cenzuri uredništvo Hrvatskog lista izvijestilo je o teškim životnim uvjetima koji su bili svakodnevica Gmünda te je izravno optužilo Upravu za smrt 5.000 evakuiraca. Prema izvorima koji govore o brojki od preko 15.000 istarskih evakuiraca koji su bili smješteni u Gmündu, njih 5.000 je izgubilo živote. Iako svi ti ljudi nisu odvedeni s namjerom da bi bili uklonjeni, teški životni uvjeti te sam odnos prema njima pokazao je da je taj logor uistinu bio logor smrti.

U austrijskom gradiću Gmündu 18.V.2014. podignuta je i svečano otkrivena spomen-ploča s istarskim grbom koja obilježava sjećanje na 50-ak tisuća Istrana koji su svoj dom prisilno napustili u svibnju 1915.

* Rad je nastao u sklopu natječaja za najbolju natuknicu na temu Prvi svjetski rat u Istri

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Božo Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, II., Pazin 1973.; Mate Balota, Puna je Pula, Pula 2005.; Andrej Bader, Zaboravljeni egzodus 1915.-1918., 2. prošireno izdanje, Ližnjan 2011.; Davor Mandić, Istra u vihoru velikog rata, Pula 2013.