Hrvatski narodni preporod

Hrvatski narodni preporod, nacionalni pokret istar. Hrvata od 1860-ih do poč. XX. st. Početnim razdobljem procesa hrv. nacionalne integracije u Istri smatra se razdoblje od 1830-ih do poč. 1860-ih, koje je obilježeno prodorom ideja ilirizma i početkom smišljenoga rada na ostvarivanju nac. ciljeva.

Početna neorganiziranost i neusklađenost na području većega, zap. dijela istar. poluotoka došla je do izražaja tijekom polit. previranja revolucionarne 1848. To prije svega valja pripisati malobrojnosti pripadnika hrv. građanske (intelektualne i ekonomske) elite, koja je bila pokretač i nositelj nacionalnointegracijskih ideja. Na izborima za Carevinsko vijeće zapadno od Učke nije ni istaknut hrv. kandidat. Suprotno tomu, u liburnijskom dijelu Istre hrvatska je elita bila dobro organizirana, što dokazuje i pobjeda hrv. kandidata Josipa Vlaha iz Kastva u izbornom kotaru Podgrad–Volosko–Belaj. Od uvođenja parlamentarnoga života, odn. od uspostave Pokrajinskoga sabora (Istarski sabor) 1861., kontinuirano se djelovalo na ustrojavanju hrv. nacionalno-preporodnoga pokreta. U Saboru se ono manifestiralo kroz borbu za ravnopravnost hrv. jezika u upravi. Na poč. 1870-ih pokrenuta je Naša sloga, glavni preporodni list, organiziraju se masovna okupljanja na kojima se raspravlja o nac. problematici (tabori). Razdoblje od 1860-ih do poč. XX. st. smatra se središnjom ili odlučnom fazom integracije suvremene hrv. nacije u Istri. Obilježena je institucionalnim i sustavnim širenjem nac. svijesti. Nositelji hrv. nacionalnointegracijskoga programa razlikuju se generacijski i po polit. programu. Prva generacija (narodnjačka), koju su predvodili J. Dobrila, D. Vitezić i M. Bastian, vodila je pokret u duhu jugosl. ideologije đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i zanosila se idejom ujedinjenja svih Južnih Slavena. Od 1880-ih nastupa druga generacija preporoditelja (pravaška), predvođena M. Laginjom, V. Spinčićem i M. Mandićem, koja je slijedila pravašku ideologiju Ante Starčevića, ali uz neke prilagodbe istar. prilikama. I istarski su se pravaši zanosili vizijom velike Hrvatske u koju bi bila uključena i Istra, bili su protuaustr. i protunjem. orijentirani, bili su protivnici dualizma, ali su priznavali postojanje slov. naroda i s njegovim predstavnicima aktivno surađivali u organizaciji nac. pokreta. Razdoblje stagnacije ili međufaza nacionalne integracije počinje s dobrim rezultatima na izborima za Carevinsko vijeće 1907., kad se manifestiralo nejedinstvo hrvatskoga nac. pokreta. Završna faza nastupa s masovnim ustankom nakon kapitulacije Italije 1943., a završava sa stvaranjem samostalne hrv. države 1991.

LIT.: B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, I–II, Pazin 1967–73; J. Šidak i dr., Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret, Zagreb 1990; N. Šetić, Istra između tradicionalnog i modernog ili o procesu integracije suvremene hrvatske nacije u Istri, Pazin 1995; isti, Iz istarskoga novovjekovlja, Labin 1999.
N. Šetić, M. Manin