Istarski sabor

Istarski sabor, pokrajinsko zastupničko tijelo markgrofovije Istre, koje je formalno djelovalo 1861–1916., iako je posljednja saborska sjednica održana 1910. Zasjedao je u Poreču, gl. gradu markgrofovije, a potkraj XIX. i na poč. XX.st. u Puli i Kopru. Kao izraz državnim zakonima propisane pokrajinske autonomije imao je određene zakonodavne ovlasti.

U djelokrugu Istarskoga sabora nalazili su se poslovi povezani s poljoprivredom, stočarstvom i šumarstvom te poslovi javnih zgrada i dobrotvornih ustanova ukoliko su bili financirani iz pokrajinskih sredstava. I. s. donosio je proračun i završni račun pokrajinskih financija, odredbe iz područja općinske, škol. i crkv. uprave te propise o porezima i njihovu ubiranju radi podmirivanja pokrajinskih djelatnosti. Visina propisanih poreza smjela je iznositi do 10% od drž. poreza. Svaki saborski zakonski akt morao je odobriti car i tek nakon carskoga placeta postajao je obvezujućim zakonom. Na čelu Sabora nalazio se predsjednik, koji je nosio naslov pokrajinskoga kapetana (capitano provinciale), a imenovao ga je car iz redova zastupnika. Sabor je iz redova zastupnika birao Pokrajinski odbor, tj. vladu (Giunta Provinciale) – izvršni organ Sabora, sastavljen od četiriju do osam članova. Članovi pokrajinske vlade zvali su se prisjednici (assessori). Predsjednik sabora ujedno je bio i predsjednikom Pokrajinskoga odbora. Car je sazivao i raspuštao Sabor, a bečka je vlada među zastupnicima imenovala svog predstavnika (komesara). Zastupnici su se birali na šest godina. Carsko-kraljevski namjesnik za Austrijsko primorje i njegov zamjenik imali su pravo nazočiti saborskom zasjedanju i u svako doba te prije bilo kojega zastupnika, dobiti riječ. Preko Namjesništva u Trstu saborski zapisnici slali su se caru na uvid i potvrdu. Izborni je sustav u austr. dijelu Monarhije zadržao mnoga obilježja feudalnih, staleških podjela društva. Izborno tijelo bilo je podijeljeno na četiri kurije: kuriju veleposjeda, kuriju gradova, kuriju trgovačko-obrtničke komore te kuriju vanj. ili seoskih općina. Pokrajinskim pravilnikom (Regolamento provinciale) i Izbornim pravilnikom za pokrajinski sabor (Regolamento elettorale per la Dieta provinciale per Litorale) bilo je predviđeno da I. s. ima 30 zastupnika (27 biranih i tri virilna člana). Pet zastupnika birala je kurija veleposjeda, osam kurija gradova, dva kurija komore i dvanaest kurija seoskih ili vanj. općina. Virilni članovi, tj. članovi sabora po funkciji iure proprio bili su biskupi – ordinariji istar. biskupija (Tršćansko-koparske, Porečko-pulske i Krčke biskupije). Pravo glasa bilo je vezano uz visinu plaćenoga poreza. U kuriji veleposjeda imali su ga samo oni koji su godišnje plaćali najmanje 100 forinti izravnoga poreza (zemljarine), u gradovima su biračko pravo imali oni koji su plaćali najmanje 10 forinti poreza, zastupnike trgovačko-obrtničke komore birali su odbornici komore u Rovinju, dok su u seoskim općinama pravo glasa imali oni koji su plaćali zemljarinu u iznosu od 1 forinte. U prvim trima kurijama zastupnici su se birali neposredno javnim glasovanjem, a u četvrtoj je to obavljano posredno preko povjerenika (fiducijarija): na svakih 500 stanovnika birao se jedan fiducijarij. Kako su izbornici prvih triju komora bili odreda Talijani, hrvatsko-slov. većina (2/3 pučanstva Istre) nije uspjela preuzeti vlast u Saboru. Na izborima za prvi I. s. 1861. pobijedila je Talijanska liberalna stranka s 21 mandatom. Talijanska je konzervativna stranka dobila 4, a Hrvatsko-slovenska stranka samo 2 mandata. Od 1861. do 1914. provedeno je ukupno jedanaest izbora. Bila je to posljedica ne samo kurijalnoga izbornog sustava nego i apolitičnosti hrvatsko-slov. biračkog tijela. Do 1873. zastupnici su iz svojih redova birali zastupnike u Carevinsko vijeće, donji dom austr. parlamenta u Beču. Na prvoj saborskoj sjednici 6.IV.1861. tal. je većina odbila izabrati dvojicu zastupnika u Carevinsko vijeće. Bio je to prvi javni protest istar. Talijana protiv austr. vlasti i izraz njihove želje za priključenjem Istre godinu dana prije proglašenoj Kraljevini Italiji, odakle su dolazili iredentistički poticaji. Kada pokušaj namjesnika Burgera da se u ponovnom glasovanju izaberu dva zastupnika nije uspio, Sabor je raspušten te su raspisani novi izbori, na kojima su samo dvojica zastupnika iz prethodnoga saziva ponovno izabrani. Beč je preko namjesnika u Trstu učinio sve da u I. s. dođu ljudi vjerni austr. carskoj kući. Novi Sabor je za zastupnike u Beču izabrao namjesnika Burgera i porečko-pulskoga biskupa J. Dobrilu. Taj, drugi po redu saziv Sabora potrajao je predviđenih šest godina (1861–67). U tom su razdoblju održana četiri saborska zasjedanja. Na inicijativu zastupnika Josipa Jurinca, mošćeničkoga župnika, postavljen je zahtjev da se saborski zapisnici vode i na hrv. jeziku, što je tal. većina glatko odbila. Na to je reagirao biskup Dobrila, pozivajući se »na čuvstvo pravednosti talijanskog elementa«. Od tada je pitanje uporabe hrvatskoga jezika u Istarskom saboru bilo jednim od vrućih pitanja saborskih rasprava. Uz jezično pitanje, kao izrazito polit. pitanje, u Saboru se najviše raspravljalo o gosp. i prosvj. problematici. God. 1870. na temelju novoga izbornog zakona u I. s. se biralo 30 zastupnika, a kuriji gradova nadodani su: Oprtalj, Milje i Mali Lošinj. Tal. je zastupnik Colombani 1868. predložio da se ukinu virilna mjesta, nakon čega istar. biskupi više nisu dolazili na saborske sjednice. Svoj su izostanak uredno opravdavali predsjedniku Sabora, a kao razlog uvijek navodili zauzetost. Iako se u Istarskom saboru i prije mogla čuti poneka hrvatska riječ, tek je pokušaj M. Laginje 21.VIII.1883. da održi govor na hrv. jeziku izazvao bučno negodovanje tal. zastupnika, koji su u znak protesta napustili sabornicu. Protesti protiv Laginjina govora bili su posljedica promijenjenih polit. prilika: nova generacija istar. preporoditelja, orijentiranih pravaški, kojima je pripadao i Laginja, odlučnije je nastupala s nacionalnim zahtjevima, što je u talijanske polit. elite izazvalo animozitet prema svemu hrvatskom. Hrv. i slov. zastupnici u Saboru 1884. osnivaju Hrvatsko-slovenski klub radi pospješivanja borbe za ravnopravnost s Talijanima u svim područjima života. Četiri godine poslije Namjesništvo u Trstu priznalo je da se interpelacije u Saboru moraju primati na bilo kojem pokrajinskom jeziku. Međutim, vladin povjerenik u Istarskom saboru (komesar) čak i 1894. izjavljuje da će svaka interpelacija na »slavenskom« biti primljena, ali da će saborska većina odlučivati na kojem će jeziku odgovoriti. Reformom izbornoga zakona za Sabor 1907. broj zastupnika povećao se s 30 na 47. Kurija veleposjednika i kurija trgovačko-obrtničke komore zadržala je dotadašnji broj zastupnika (5 + 2, svi Talijani), dok se broj zastupnika u kuriji gradova i trgovišta povećao s 11 na 14 (3 hrv. i 11 tal.) te u kuriji vanjskih i seoskih općina od 12 na 15 zastupnika (12 hrv. i 3 tal.). Novost je bila uvođenje opće kurije, za koju je bilo određeno biranje 8 zastupnika (4 hrv. i 4 tal.). Posljednja sjednica Sabora održana je 18.X.1910. Na njoj je golemo nezadovoljstvo hrv. zastupnika izazvao prijedlog predsjednika Istarskoga sabora Francesca Salate da se iz pokrajinskoga proračuna pokriju troškovi Prve istarske pokrajinske izložbe u Kopru, koja je imala cilj pokazati tal. karakter Istre. Kako točka o potpori izložbi nije bila uvrštena na dnevni red saborskoga zasjedanja, hrv. su zastupnici burno protestirali. Nakon što su prevrnuli predsjednikov stol i pobacali spise vladina povjerenika, došlo je do opće gužve, u koju se umiješala i publika s galerije. Vladin povjerenik proglasio je zasjedanje zaključenim. I. s. se potom nije sastajao nekoliko godina, pa ga je Car patentom od 30.I.1914. raspustio kako bi namjesnik u Trstu mogao raspisati izbore. Novi izbori provedeni su u lipnju 1914. Izabrana su 44 zastupnika: 25 tal. i 19 hrvatsko-slovenskih. Potkraj srpnja 1914. započeo je I.svj. rat, proglašena je mobilizacija te se novoizabrani Sabor nije mogao sastati. Carskim patentom od 9.IV.1916. imenovan je Ratni komesarijat, koji je preuzeo funkcije Sabora i Vlade. Takvo stanje ostalo je do tal. okupacije u studenome 1918.

LIT.: I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527–1945), Zagreb 1969; B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, I–II, Pazin 1967–1973; N. Engelsfeld, Povijest Hrvatske države i prava, razdoblje od 18. do 20. stoljeća, Zagreb 2002.
S. Trogrlić