Zračni promet

Zračni promet, u Istri započinje s voj. zrakoplovstvom austroug. Ratne mornarice, koja se oko 1910. počela zanimati za uspostavljanje sustava zračnoga izviđanja na moru. Tako su 1911. na obuku u Njemačku upućena dva časnika za upravljanje zračnim brodovima – cepelinima.

U Puli su planirali graditi hangar za cepeline, ali su zbog brza razvoja zrakoplovstva od toga odustali i počeli graditi sustav hidroaviona. Najprije su gradili probni aerodrom kraj Valture, ali su ga brzo napustili i nastavili gradnju u pulskoj luci na otoku Sv. Katarini. Sagradili su hangar za 20 zrakoplova i u Arsenalu počeli izrađivati prve zrakoplove. Prvi letovi obavljeni su 1912., a 1913. imali su 6 hidroaviona nabavljenih u Francuskoj te je hidroavijacija s 10 letjelica bila uvrštena u sastav Ratne mornarice. Hidrobaza je sagrađena 1913. na otočiću Kozadi, a zatim i na Puntiželi, gdje se i danas vide njezini ostatci. Hidroavioni iz Pule u I.svj. ratu štitili su Pulu i Trst te izviđali i ratno djelovali na moru i prema fronti na Soči. U Puli je 1917. djelovala komanda pom. zrakoplovstva, hidroplanska škola, arsenal za hidroplane i hidroplanska baza. Jedna hidroplanska stanica bila je i u Poreču. Ukupno je austroug. hidroavijacija imala 586 aviona, od kojih je 268 dočekalo kraj rata, a još je 171 bio u gradnji. Hidroavione su upotrebljavali i za dovoz visokih voj. i drž. dužnosnika na ljetovanje u Opatiju, Rovinj i dr. Talijani su nakon I.svj. rata imali hidrobaze na Puntiželi te u Portorožu, gdje je 1942. počela djelovati i izviđačka škola, pa je kapitulaciju Italije dočekalo oko 20 hidroaviona. Jugosl. vojska koristila se voj. aerodromom kraj Valture već od 1952., kad se tamo preselila grupa pilota iz 198. puka 98. aviobrigade radi preuzimanja aviona F-47D. Ostali su sve do osamostaljenja Hrvatske, od kada tu djeluje voj. zrakoplovstvo HV-a. Civilno zrakoplovstvo u Istri počelo se razvijati 1924., kad je Karl Kupelwieser hidroavionima počeo na Brijune dovoziti turiste iz tal. obalnih gradova. Još prije toga, 1921. u Portorožu je obitelj Cosulich osnovala društvo S.I.S.A. (Società Italiana Servizi Aerei) koje je nudilo komercijalne letove hidroavionima te služilo kao rezervno uzletište za hidroavione kada je u Trstu bila jaka bura. Tu su polijetali i pristajali hidroavioni prema Veneciji, Rijeci, Zadru, Draču i Brindisiju. Nakon II.svj. rata s voj. aerodroma kraj Valture obavljali su se i civilni letovi do Beograda i Zagreba, ugl. ljeti. Pravi civilni promet započeo je zapravo 1967., jer je dotad pulski aerodrom upotrebljavala ugl. vojska. God. 1968. s ljubljanskog je aerodroma, izgrađenog 1964., u Pulu preusmjeren velik dio čarterskoga prometa. Prije toga su turisti za Istru slijetali u Ljubljanu (Zračna luka Pula d.o.o.). Drugi veći istar. aerodromi jesu: Aerodrom Portorož i Zračna luka Vrsar. Sport. aerodromi na travnatim pistama nalaze se u Medulinu, Umagu, Črnotičama i dr.

 

LIT.: D. Mandić, Mornaričko zrakoplovne postaje na području Istre u kontekstu stvaranja austrougarskog mornaričkog zrakoplovstva, MG Godišnjak muzealaca i galerista Istre, Pazin 2001.

J. Orbanić