Dukić, Ante, književnik

Dukić, Ante, književnik  (Jurjenići  kraj Kastva, 18. X. 1867 - Zagreb, 8. XII. 1952) . Prvotno se školovao u Kastvu, a učiteljsku školu završio je u Kopru. Od 1895. do 1905. učiteljuje na Krku, u Kastvu i Gorici. Na osobni je zahtjev prvi put umirovljen 1915.  Tijekom I. svjetskog rata unovačen je u Grazu, a u Goricu se vraća 1919.

Ne dočekavši ni talijansku ni austrijsku  mirovinu, godine 1923. otišao je u Zagreb te učiteljevao u Samoboru i kraće vrijeme radio u zagrebačkoj Nakladi školskih knjiga, da bi 1925. bio konačno umirovljen. Za službovanja u zavičaju, uglavnom na Kastavštini, bio je aktivan u društvenom životu, skladao je i bio zborovođom, zatim godinama tajnikom Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri sa sjedištem u Kastvu. U Matuljima je utemeljio Crkvenu družbu, bio na čelu učiteljske udruge, istraživao pretpovijesne lokalitete svoga kraja itd. Recenzirao je školske udžbenike, napisao čitanku, interesirao se za prosvjetnu problematiku. Gnjev i prosvjede prosvjetara kao i  šire javnosti izazvao je brošurom u vlastitom izdanju "Zar i učiteljicam istu plaću?" (1895). U književne vode ušao je 1880-ih pjesmama na stranicama "Naše sloge", potom objavljivao crtice i pripovijesti u zagrebačkom "Obzoru", "Hrvatskoj", surađivao  u "Narodnoj prosvjeti", "Mladom Istraninu", "Balkanu" itd. Nakon gotovo četiri desetljeća razmjerne književne šutnje, 1925. (novija izd. 1981. i 1990) objavio je svoje danas najpoznatije djelo, roman "Iz dnevnika jednog magarca", preveden na slovački (1928), engleski (1931) i talijanski (1944), a poljski i njemački prijevod ostali su u rukopisu. Autor djelo naziva "uzgojno-rodoljubivom pripovijesti", a kritika satiričnopoučnom, antimemoarskom, alegorijskom prozom, humorističnim romanom i sl. Magarac je, dakako, tek sinonim i personifikacija. Piše prozu anakronih prosvjetiteljskih narodnjačkih ideja, bez vizije socijalnih promjena vrlo modernu i zanimljivo strukturiranu: neočekivana formalnog postupka i fabule prožete ili isprekidane dnevničkim zapiscima koji interpretiraju priču, u konačnici čvrsto uklopljenih detalja. Satirična pjesma "Nedužna priča o nevinom futurizmu" (1926) prošla je nezapaženo, a najpriznatiji su mu bili aforizmi pod naslovom "Pogledi na život i svijet" (1929), objavljeni i na ruskom (1937), češkom (1942) i njemačkom jeziku (1942). Zbirku pjesama "Od osvita do sutona" (1932) posvetio je biskupu Jurju Dobrili, a pjesma "Hram" iz te knjige prepjevana je na petnaest jezika. Prilog polemici 1830-ih godina XX. stoljeća o sudbini čakavice u hrvatskoj književnosti dao je  pjesmama "Marija Devica" (1935) i "Naš domaći glas" (1936). Potkraj spisateljske karijere u Slovačkoj mu je tiskan "Izbor iz radova" (Výbor z prac A. Dukića, 1937), potom satire i karikature "Slike i prilike" (1937) te poema "Zov Kvarnera" (1944). Zastupljen je u ponekoj antologiji, a neke su mu tekstovi uglazbljeni kao zborske i solo pjesme, primjerice Ivan Matetić Ronjgov.

 

Lit.: Branimir Donat, "Ante Dukić", u: PSHK, knj. 63/I (Lujo Vojnović, Ante Dukić, Rikard Katalinić Jeretov, Niko Andrijašević) (1981.); Marijan Grakalić, Ante Dukić (Kronologija života i rada), u: Ante Dukić - "Iz dnevnika jednog magarca" (1990.);  Aldo Kliman, Dukićeva moralistička utopija, u: "Istra", br. 1-2 (1990.), ili Predgovor, u: Ante Dukić - "Iz dnevnika jednog magarca" (1990.);  Mirjana i Petar Strčić, Ante Dukić u svome vremenu (1867.-1952.), u: "Zbornik Kastavštine", 7 (1999.
 
 B. D. Biletić