Mediteranski kiparski simpozij

Mediteranski kiparski simpozij (MKS), lik. manifestacija osnovana 1969. na zamisao i poticaj labinskih slikara Josipa Diminića i Quintina Bassanija te kiparice Milene Lah iz Zagreba, uz podršku J. Faragune, predsj. Općinske konferencije SSRNH Labin i predsj. Katedre Labinske republike Čakavskoga sabora.

Prvi MKS održan je 1970. u čast proslave 50. obljetnice Labinske republike, a prvi sudionici bili su zagrebački kipari M. Lah i I. Kožarić te tal. kipar A. Paradiso, čije su skulpture (Galebovi, Komad rijeke, Zrno žita) smještene kao simbolički međaši tzv. Labinske republike. Radni je prostor MKS-a park stancije Dubrova, površine oko 35ha, nedaleko od Labina, koji mu je općina Labin dodijelila na trajno korištenje. Temeljne su odrednice MKS-a suvremena pohvala ljepoti istar. kamena, reafirmacija kamena u skulpturi, sučeljavanje kipara i materijala, afirmacija i kultiviranje istar. prostora, postavljanje trajne izložbe suvremene skulpture na otvorenom, obilježavanje putova kiparskog izraza. MKS rabi pretežito bijeli istar. kamen iz kamenoloma Vinkuran, što ga dostavlja poduzeće Kamend.d iz Pazina. Održava se svake godine (zabilježen je samo jedan prekid) tijekom kolovoza i prve polovice rujna, uz financ. potporu i pokroviteljstvo Ministarstva kulture RH, Istarske županije, Grada Labina i Općine Sveta Nedelja. Izbor kipara obavlja sedmeročlani stručni savjet, a smještaj skulptura peteročlana stručna komisija. Sustavno su ga pratile povjesničarke umjetnosti Vanda Ekl i Gorka Ostojić-Cvajner. Do 2003. na MKS-u je radilo 79 afirmiranih kipara iz zemlje i inozemstva, a izradili su 86 skulptura, od kojih su 74 smještene u parku. Poseban je projekt MKS-a tzv. Bijela cesta, čije je dionice dosad ostvarilo sedmero kipara. Prema projektu Josipa Diminića, dugogodišnjega predsjednika MKS-a, unutar parka uređen je Dolac, svojevrsni amfiteatar za glazbeno-scenske priredbe.

LIT.: V. Ekl (urednik), Mediteranski kiparski simpozij u kamenu 1969–1979, Zagreb 1980; Muzeji i galerije Istre (vodič), Pazin 2003.
T. Vorano