Reformacija

Reformacija (lat. reformatio: obnova), pokret koji je poč. XVI.st. u duhovnom i polit. smislu uzdrmao sr. i sjev. Europu, naziva se i protestantizmom (lat. protestare: prosvjedovati), po prosvjedu što su ga njem. staleži 14 gradova i 5 knezova uložili protiv zaključka donesenog na drž. saboru u Speyeru 1529. kojim se zabranjuju sve crkv. reforme. U Istri je obilježila društv. i polit. povijest XVI.st., no nije imala dugotrajnijeg uspjeha. Poluotok je 1521., nakon pregovora u Wormsu između Karla V. i Mletačke Republike, podijeljen na mlet. i austr. područje.

Dio Istre koji je priznavao suverenitet mlet. dužda bio je jače zahvaćen promjenama koje su njem. trgovci donosili u Trst. Luteranizam se širio i propovijedima i spisima nekih crkv. ljudi koji su u dodir s novim idejama došli ne samo u Njemačkoj nego i u sjev. Italiji, gdje je na nekim učilištima djelovao snažan krug prekoalpskih studenata, koji su kao misionari širili Lutherove misli. Za neka mjesta u Istri presudnu je ulogu imao i stav mjesnih biskupa, koji su ponegdje (Kopar i Pula) otvoreno ili prikriveno podupirali reformni duh promjena. S druge strane, uzroci nezadovoljstva nisu bili samo gosp. naravi, nego mnogo više posljedica sablažnjiva ponašanja dijela svećenstva koje je vodilo život suprotan celibatu, u raskoši i porocima. Slabijem prodoru reformacije u dio Istre pod bečkom krunom pridonijelo je oštro protivljenje Habsburgovaca luteranskim idejama, za razliku od mlet. vlasti, koja je prema novim strujanjima bila tolerantna. Prodor luteranskih ideja u Istru pod mlet. vlašću zabilježen je dosta rano. Presudnu ulogu imao je stav koparskoga biskupa P. P. Vergerija ml. i pulskoga biskupa G. B. Vergerija, koji su otvoreno podupirali duh promjena. Papinski nuncij u Veneciji, Girolamo Aleandro, javljao je 1534. u Rim da u Piranu veći dio žitelja, među njima i vodeći ljudi grada, pripadaju luteranima, a gotovo istovremeno nuncij u Beču i tada još vatreni branitelj kat. pravovjerja, P. P. Vergerije, pokušavao je objasniti pojavu širenja reformacije u Trstu. U Piranu je vatreni zagovornik novih strujanja bio ugledni liječnik i humanist G. B. Goineo. On je optužen u Veneciji, ali je, sluteći presudu, prebjegao u Njemačku i nestao. U Piranu je 1549. Annibale Grisonio istraživao raširenost hereze, te je pronašao glasovitu »Piransku skupinu«, kojoj su pripadali više-manje svi sljedbenici P. P. Vergerija, pripadnici raznih društv. staleža. Među njima najpoznatiji je bio M. Petronio Caldana, pod istragom već 1534. Nešto poslije, ali intenzivnije nego u Piranu, luteranske su novosti prodrle u susjedni Kopar, sjedište tada već biskupa Vergerija. Od žestoka branitelja kat. nauka postupno se pretvorio u neustrašiva širitelja luteranizma. Pozvan da se brani od optužaba, Vergerije se sklonio u Njemačku, gdje je definitivno raskinuo vezu s Rimom, te je u povijesti Katoličke crkve prvi kat. biskup južno od Alpa koji je javno prihvatio reformaciju. Budući da se Venecija iz polit. razloga izmirila s Rimom, na zahtjev pape uvela je 1550-ih crkv. inkviziciju u svoje zemlje, pa je Sv. Uficij počeo proganjati sve pristaše reformacije. Svi sumnjivci bili su pozivani pred crkv. sud, protiv njih su podizane vjerske optužnice, te su se uz javnu pokoru morali odreći svih vjerskih novotarija. Tko se nije želio pokoriti, morao je ostaviti sve mlet. zemlje i vode i bio je javno izopćen iz Crkve. Da se luteranske ideje nisu širile samo trg. vezama nego i blagonaklonim stavom nekih biskupa, svjedoče primjeri iz Pule i Trsta. Tako je pulski biskup G. B. Vergerije, stariji brat koparskoga biskupa, bio – ako ne u potpunosti luteran – vrlo popustljiv prema nekim svećenicima i fratrima koji su u Pulskoj biskupiji javno širili reformacijske ideje, te je 1549. na procesu pred inkvizicijom ustvrđeno kako su »žitelji Pule i Vodnjana luterani većim dijelom i da se u Vodnjanu napose nije služilo više od jedne kratke mise na dan, dok su pastiri i seljaci žestoko raspravljali o pitanjima vjere«. Osim u Puli i Vodnjanu, protestantske su ideje bile osobito izražene u Labinu zahvaljujući djelovanju B. Lupetine, najistaknutijega luteranskog misionara na ovim prostorima, i njegova nećaka M. Vlačića Ilirika. Prvi je nakon duga tamnovanja u Veneciji završio život utopljen u mlet. laguni (1556), a drugi je djelovao u Njemačkoj, ali je i ondje imao nemiran i mukotrpan život. U austr. dijelu Istre protestantske ideje jače su utjecale u Trstu, gdje je reformaciju u početcima širio slov. pastor Primož Trubar, uz toleranciju biskupa Pietra Bonoma, čovjeka inače stroga života i zauzete vjere, istaknutog humanista i kult. mecene. Nakon biskupove smrti luteranski žar širenja novih ideja postupno se gasio. Njihovo djelovanje, kao i Vlačićevo, Konzulovo, Lupetinino, Francesca Barba i drugih, uz materijalnu pomoć baruna Hansa Ungnada i P. P. Vergerija, bio je usmjeren prevođenju i priređivanju liturgijskih knjiga na nar. jezik (protestantska knjževnost, protestantsko tiskarstvo). Francesco Barbo, vlasnik kaštela Kožljak podno Učke i riječki kapetan, u svojem je dvorcu davao utočište i potporu širiteljima luteranizma u Istri. U Kožljaku se dugo održao utjecajni krug zagovornika novih ideja, ugl. vlastele, koji su uživali i veće vjerske slobode. Potkraj XVI.st. reformacija je u Istri već bila znatno oslabjela, a djelovanje kožljačkoga kruga potrajalo je do početka XVII.st., kada su u Rijeku došli isusovci, s posebnim zadatkom pobijanja luteranskog nauka, u čemu su vrlo brzo i uspjeli. (protureformacija)

LIT.: P. Paschini, Eresia e riforma cattolica al confine orientale d’Italia, Roma 1951; M. Mirković, Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 1960; M. Pavat, La Riforma tridentina del clero a Parenzo e Pola, Roma 1960; A. Pitassio, Diffusione e tramonto della Riforma in Istria: La Diocesi di Pola nel Cinquecento, Annali dell’Università degli studi di Perugia, 1968–70, 10; A. Miculian, Contributo alla storia della Riforma protestante in Istria, Atti CRS, 1979–80, 10; 1980–81, 11; 1981–82, 12; 1982–83, 13; 1983–84, 14; 1984–85, 15; 1985–86, 16; 1986–87, 17; isti, Fonti inedite per la storia della riforma in Istria, u: Umanesimo in Istria, Firenze 1983; S. Cavazza, Umanesimo e riforma in Istria: Giovanni Battista Goineo e i gruppi eterodossi di Pirano, ibid.; J. A. Schutte, Pier Paolo Vergerio e la riforma a Venezia 1498–1549, Roma 1988; S. Cella, La storiografia della Riforma in Istria – Rassegna critica, u: Istria religiosa (urednik Pietro Zovatto), Trieste 1989; Lj. Maračić, Protestantizam u Istri, Nova Istra, Pula 1999, 2–3.

Lj. A. Maračić, A. Miculian