Bertold V. Andeško-Meranski na akvilejskom denaru kao patrijarh 1218.-1251.

Bertold III., istarski markgrof

Bertold III., istarski markgrof, akvilejski patrijarh, ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (?, oko 1182. - Čedad, 23.V.1251.).

Pripadao je plemićkom rodu Andeško-Meranskih (kao Bertold V.), jednom od najutjecajnijih u Njemačkom Carstvu – brat mu Oton VII. bio je palatinski grof Burgundije, brat Ekbert bamberški biskup, sestra Agneza bila je supruga francuskog, Gertruda ugarskog kralja, a Hedviga šleskog vojvode i velikog vojvode Poljske.

Najmlađi sin istarskog markgrofa Bertolda II. Za boravka na ugarskom dvoru imenovan oko 1206. kaločkim biskupom, u Rimu potvrđen nakon dodatna školovanja u Vicenzi. Godine 1209.-11. bio je hrvatskim banom, ali tada nije boravio u Hrvatskoj (iz toga su doba očuvani srebrni banovci denari, među prvim hrvatskim novcima iz slavonske kovnice). Sa sestrom Gertrudom, ženom kralja Andrije II. Arpadovića, upravljao je Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom za Andrijina pohoda na Galiciju, ali nakon što su ugarski velikaši, nezadovoljni njihovim namjesništvom, umorili Gertrudu 1213., pobjegao je iz zemlje. Akvilejskim je patrijarhom imenovan 1218. Preselio je 1238. sjedište patrijarhata iz Čedada u Udine i oko 1245. pokrenuo gradnju današnje udinske katedrale. Vodio je intenzivnu politiku učvršćivanja patrijarhalne svjetovne vlasti, u čemu ga je podržavao car Fridrik II.

Dvorsko mu je vijeće 1220. odredilo i prava istarskog markgrofa u gospodarstvu, financijama, sudstvu. U Istri je nastojao učvrstiti patrijarhijsku svjetovnu feudalnu vlast. Zbog toga je imao sporova s Mletcima, u prvo vrijeme zbog trgovine, koju im je već 1222. pogodbom dopustio, potom ponajviše zbog njihove potpore gradovima u osamostaljivanju od njegove feudalne vlasti. Gradove nije uspio primiriti povlasticama, te ih je 1225. vojskom prisilio da mu u Puli prisegnu vjernost. Iste su godine njegove postrojbe suzbile i vojsku koruških Andechsa, koja je upala u Istru preko Ćićarije, Lupoglava i Kožljaka te je poharala. Oko 1230. Pula, Poreč, Piran i Kopar sklopili su savez protiv njegove vlasti, no taj se ubrzo raspao. Piran je već 1231. sklopio s njim odvojeni ugovor, a Pula je to učinila 1233. prisiljena carskom vojskom. Napokon su 1238. pregovorima uređeni odnosi između Patrijarhata i gradova Pule, Poreča i Kopra, koji su postigli pravo na slobodan izbor podestata (samo što taj nije smio biti Mlečanin), a potvrđivao ga je patrijarh.

Pula se za premoći Bertoldovih pristaša Sergijevaca sukobila s Mletcima zbog nekih davanja, pa ju je dužd 1242. flotom napao, razorio zidine s morske strane i odveo taoce. Bertold III. je 1246. boravio u Puli, gdje je uz ostalo riješio neki spor između porečke općine i biskupa. Bio je carski pristaša čak i onda kad je papa izopćio cara, ali je 1249. ipak prešao na stranu pape. Nakon Bertoldove smrti papa je imenovao patrijarhom Grgura, gvelfa nesklona carskoj politici, pa je njemački car potvrdio Piranu i Poreču slobodu izbora gradskih vlasti. Time je ojačao proces osamostaljivanja istarskih gradova od feudalnih gospodara i počeo proces slabljenja feudalne moći istarskih markgrofova, koji su ujedno bili i akvilejski patrijarsi.

Njegovom je smrću 1251. izumro rod Andeško-Meranskih u muškoj liniji, a okončano je i dugo razdoblje u kojem su njemački plemići obnašali dužnost akvilejskoga patrijarha.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Carlo de Franceschi, L'Istria, note storiche, Parenzo 1879.; Dane Gruber, Vjekoslav Spinčić, Povijest Istre i Narodni preporod u Istri, Zagreb 1924.; Heinrich Appelt, „Berthold, Patriarch von Aquileja“, Neue Deutsche Biographie, Band 2, Berlin 1955., 152; Dario Alberi, Istria, storia, arte, cultura, Trieste 1997.

Slučajna natuknica

Vitezić, Dinko