Hoernes (Hörnes), Moritz, arheolog (Beč, 29.I.1852. - Beč, 10.VII.1917.).

Doktorirao 1878. Od 1885. radio u Prirodoslovnom muzeju u Beču, gdje je bio i ravnateljem. Osnovao je 1899. Katedru za prapovijest na Sveučilištu u Beču te bečko Društvo za prapovijest. Glavno mu je djelo Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa (1915.). Poznavao je odlično istarske željeznodobne nalaze, koje je kulturno i kronološki definirao kao dio estenske grupe željeznoga doba sjeverne Italije, s posebnim utjecajem kulture grupe Sv. Lucije (Most na Soči, Santa Lucia dʼIsonzo).

U Istri je 1890. i 1892. vodio manja iskapanja na gradinama Sv. Martinu kraj Tara i na Kašteliru - Valaron kraj Nove Vasi (Brtonigla). Ondje je otkrio željeznodobne nekropole, ali je podatke o tom objavio samo djelomično. Objavio više od 170 radova, među kojima su za istarsku arheologiju najvažniji: „Ausgrabungen auf dem Castellier von Villanova am Quieto“ (Mitteilungen der Anthropologischen Gesellschaft in Wien, 24, 1894.), „Die prähistorische Nekropole von Nesactium“ (Jahrbuch der k. k. Zentral-Kommission für Erforschung und Erhaltung der Kunst- und historische Denkmale, 3, 1905.).