povijest Istre u vrijeme Kraljevine Italije

Pod Italijom (1918.–43.). Svršetkom Prvoga svjetskog rata, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i talijanskom okupacijom u studenome 1918. mijenja se upravno ustrojstvo u Istri. Talijanski vojni zapovjednici ukinuli su odbore Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a vlast su preuzeli vojni namjesnici. Središte pokrajinske vlasti bilo je u Poreču, a Guvernatorata u Trstu. Istra je podijeljena na šest političkih kotara (Italija, Kraljevina). U Rimu je pri Predsjedništvu ministarskoga savjeta osnovan Središnji ured za nove pokrajine Kraljevine, koji je preuzeo civilne funkcije Vrhovnoga zapovjedništva. Istra i njoj pripadajući otoci formalno su priključeni Rapalskim ugovorom (12.XI.1920.) i Zakonom o aneksiji (19.XII.1920.) Kraljevini Italiji. Proces izjednačavanja zakonodavstva, odnonsno uništenja lokalne samouprave i autonomije, bit će dovršen dolaskom fašista (fašizam) na vlast (1922.). Tada je na čelo pokrajine postavljen prefekt kao najviša državna izvršna vlast, podvrgnuta mu je sva uprava pokrajine, a odgovoran je bio izravno predsjedniku vlade.

Fašistički korporativizam promijenio je društvene i gospodarske odnose. Počelo je bezrazložno osvećivanje, laičko i nasilno miješanje politike u gospodarstvo, koje se sustavno odvijalo do konjunkture u drugoj polovici 1925. Socijalne reforme nisu ništa promijenile, već su i konzervirale postojeće stanje. Ti su procesi u Istri produbili jaz između imućnih i siromašnih, političkih moćnika i podanika. Uz takvu društveno-gospodarsku pozadinu Hrvati i Slovenci na političkoj sceni nisu igrali, niti su mogli igrati odlučujuću ulogu. Ipak, hrvatsko-slovenska politička nazočnost zabrinjavala je talijanske građanske političke snage. U poratnoj Istri (1918.–26. političke su stranke pokušale svoj način djelovanja, programe i ciljeve prilagoditi novim okolnostima. Talijanske građanske stranke tražile su rješenja u sjedinjavanju sa srodnim političkim strankama u Italiji. Tako nastaje nekoliko građanskih političkih stranaka i dvije socijalističko-radničke: Istarska demokratska stranka (Partito Democratico Istriano), Socijalreformistička stranka Italije (Partito Socialreformista Italiana) ili prvotno (do 1921.) Talijanska socijalistička unija (Unione Socialista Italiana), Talijanska republikanska stranka (Partito Repubblicano Italiano), Talijanska pučka stranka (Partito Popolare Italiano) i Fascio Italiano di Combattimento (od 1921. Partito Nazionale Fascista, odnosno Nacionalna fašistička stranka), kao dio talijanskog političkog bića; Hrvatsko-slovenska narodna stranka (Jugoslavenska narodna stranka), kao slavenski politički element te Socijalistička stranka Italije (Partito Socialista d’Italia) i Komunistička stranka Italije (Partito Comunista d’Italia). Dolazak fašizma na političku scenu poremetio je ravnotežu i odnose talijanskih građanskih snaga nametnuvši se kao dominantna politička organizacija i pokret. Fašisti su uspjeli politički asimilirati velik broj članova talijanskih demokratskih i liberalnih stranaka koje su postupno nestajale sve do ukidanja političkog pluralizma 1926. Tek je 1926.–27. fašizam u Istri ušao u prvu fazu institucionalizacije, kad su se, u vrlo kratkom razdoblju do 1929., naglo počele razvijati režimske kulturne, gospospodarske, političke i obrazovne institucije i udruženja, fašistički sindikati i dr. Podržan novim fašističkim zakonima, represivnim mjerama, državnim terorom, ovaj je proces okončan »fašističkim plebiscitom«, prvim jednostranačkim izborima u ožujku 1929., odnosno dokidanjem mogućnosti bilo kakvog oblika kulturnoga ili političkog života izvan fašističke korporativne države.

Specifičnu istarsku etničku situaciju talijanska okupacijska, a poslije i civilna državna vlast, nije namjeravala priznati kao status quo. Istodobno s čistkom Hrvata i Slovenaca u upravi, sudstvu i prosvjeti, talijanska je vlast pozorno pratila sve svoje moguće protivnike. Krajnji cilj fašističke represije u »predrežimskom« razdoblju bila je priprema stanovništva na društvene, gospodarske, kulturne i političke reforme, koje će se intenzivnije odvijati po dolasku fašista na vlast. Od 1922. do 1929. bilo je izdano nekoliko zakona i propisa s političkim, kulturnim i socijalnim denacionalizatorskim tendencijama (propisi o službenom jeziku u javnim uredima, toponimima, školskim i prosvjetnim institucijama, vraćanju prezimena u talijanski oblik i sl.). Proces nacionalne asimilacije odvijao se kroz uništenje hrvatskih i slovenskih kulturnih i društveno-političkih institucija te kroz pojačanu propagandnu aktivnost talijanskih nacionalističkih i profašističkih organizacija. Borba vlasti protiv hrvatskog i slovenskog svećenstva – koja se vodila od najgrubljih fizičkih napada do diplomatske igre s crkvenim velikodostojnicima – pogodovala je talijanskom svećenstvu u procesu preuzimanja hrvatskih župa i kapelanija, osobito nakon potpisivanja Konkordata između Svete stolice i talijanske vlade (11.II.1929.).

Objavom rata 1940. u istarskoj su pokrajini uvedene restriktivne i represivne mjere. Odredbama Ministarstva rata i Ministarstva unutarnjih poslova hrvatski i slovenski vojnici udaljeni su iz jedinica raspoređenih duž granice s Kraljevinom Jugoslavijom. Pozivanje mnogih Istrana u vojsku, pogotovo Hrvata i Slovenaca, dovelo je do propadanja poljodjelstva, zbog čega je sam prefekt pozvao Ministarstvo unutarnjih poslova da Istrane pusti kućama. Zbog pretjeranoga novačenja iz političkih razloga, nedostajalo je oko 25.000 radnika. Već prvih dana Drugog svjetskog rata u Istri su organizirane posebne straže za zaštitu svih poduzeća važnih za talijansku vojsku, koje su činili članovi fašističke stranke ili sindikata, a potom i podobni nefašisti. Među mlađim je fašistima 1940. zavladala prava pomama za ratom, pa su se dobrovoljno prijavljivali u vojsku. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije (1941.) dio tih jedinica ratovao je na hrvatskom anektiranom području (Dalmacija), u Gorskom kotaru i Bosni. U Istri se, kao dijelu talijanske države, narodnooslobodilački pokret razvijao u specifičnim društvenim, političkim i vojnim uvjetima. Iz istih se razloga 1941.–43. sporo odvijala organizacija antifašističke vlasti (narodnooslobodilački odbori).

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

D. Dukovski, Fašizam u Istri, 1918.–1943., Pula 1998.; S. Bon Gherardi, Politica, regime e amministrazione in Istria, L’Istria fra le due guerre: contributi per una storia sociale, Roma 1985.; M. Mikolić, Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Italije u odnosu na NOP u Istri, Časopis za suvremenu povijest, 1975., 1.

Slučajna natuknica

Torpedo