Hrvatsko-slovenska narodna stranka

Hrvatsko-slovenska narodna stranka (HSNS; poslije Jugoslavenska narodna stranka), politička organizacija Hrvata i Slovenaca u Istri 1884-1926.

U nazočnosti zastupnika Augusta Jenka, Antuna Križanca, Vinka Zamlića, Matka Laginje i Vjekoslava Spinčića održana je 10.I.1884. osnivačka sjednica Hrvatsko-slovenskoga kluba zemaljskog istarskoga sabora, koji je trebao usklađivati politički rad hrvatskih i slovenskih zastupnika. V. Zamlić bio je izabran za predsjednika, A. Jenko za tajnika. Ujedno je to i godina nastanka HSNS, u čijem su organizacijskom oblikovanju, uz već spomenute političare, sudjelovali i hrvatski zastupnici Dinko Vitezić, Matko Mandić te Matko i Dinko Trinajstić.

HSNS nije postojao kao čvrsta politička organizacija, već samo kao izborna koalicija hrvatskih i slovenskih političara. Pravi se politički rad do 1902., kada je u Pazinu osnovano Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri, odvijao kroz tršćansko društvo Edinost. Predsjednik Kluba 1889. postao je M. Laginja, a tajnik M. Mandić, što je označilo novu »kroatističku« orijentaciju hrvatskih zastupnika i cjelokupne politike hrvatskoga narodnoga preporoda u Istri. Prve prave nesuglasice između liberalne i klerikalne struje unutar HSNS nastale su tek poslije 1890. Sukobima oslabljena stranka doživjela je poraz na izborima 1901., ali, oporavivši se, nakon promjene izbornoga zakona i uvođenja općega neposrednoga i tajnoga prava glasa, neočekivano je pobijedila na izborima za Carevinsko vijeće 1907.

Do 1914. HSNS se zauzimao za osnivanje zadruga i kreditnih ustanova, smanjenje poreznog opterećenja i tzv. ezonera, za poboljšanje poljodjelstva, izgradnju željezničke i cestovne mreže, podupiranje brodogradnje, obrta i trgovine, te za stvaranje hrvatskog i slovebskog kapitala. Zastupala je ravnopravnost naroda, suradnju među južnoslavenskim narodima, ujedinjenje Istre s ostalim južnoslavenskim zemljama i suradnju s Talijanima u Istri. Inzistirala je na ravnopravnosti hrvatskoga jezika u svim tijelima uprave i vlasti u Istri, osnivanju hrvatskih i slovenskih osnovnih, srednjoškolskih i visokoškolskih ustanova te podržavala hrvatski i slovenski tisak i osnivanje čitaonica i kulturno-umjetničkih društava.

Organizirana politička, uglavnom propagandna, aktivnost HSNS-a nakon I. svjetskog rata započela je skupštinom Edinosti 3.VIII.1919. Tada je donesena odluka o zajedničkom nastupu svih hrvatskih i slovenskih građanskih stranaka i udruga na okupiranom području. HSNS nije imao čvrstu stranačku organizaciju s razgranatom mrežom sekcija, već je snagu crpio iz golemoga broja simpatizera, koje je vodio mali broj nacionalno svjesnih aktivista (narodnjaci). Odnos HSNS prema talijanskim socijalistima i komunistima došao je poslije na rub netrpeljivosti zbog internacionalizma i zbog toga što su joj oni preuzimali seljačka i radnička udruženja.

Svećenik Ivan Rejc, vođa klerikalne struje, predstavio je 10.VI.1920. program kršćanskih socijalista koji je, prema njegovu mišljenju, trebao biti odgovor na aktualnu političku situaciju. Bit programa bila je u tome da se socijalistima ne prepusti monopol u borbi protiv kapitalizma, jer bi oni time dobili velik broj pristaša među radništvom i seljaštvom, koje bi trebalo zaštititi od komunizma. U programu je podržan zahtjev za autonomijom Istre. Program je 1921. upotpunjen u gospodarskom dijelu te je s njim HSNS u svibnju izašla na parlamentarne izbore kao koalicija hrvatskih i slovenskih građanskih stranaka u izbornim okružjima Goričkoj, Trstu i Istri. Pritom se prvi put javlja pod nazivom JNS sa znakom lista i grančice lipe. Stranka je po snazi i broju simpatizera bila vodeća u Istri, no na tim je izborima, kao i na općinskima 1922., zbog fašističkog pritiska i mnogobrojnih nezakonitosti osvojila drugo mjesto iza Istarskoga nacionalnoga bloka, koalicije talijanskih stranaka. U talijanskom parlamentu osvojila je jedno zastupničko mjesto (Josip Wilfan ustupio je svoje glasove u Istri Uliksu Stangeru). Podvojenost na liberalnu (J. Wilfan, Eduard Slavik, Engelbert Besednjak, Ante Iveša, U. Stanger, Mirko Vratović) i klerikalnu struju (I. Rejc, Virgilij Šček, Josip Bitežnik, Božo Milanović) nikada nije bila prevladana. Klerikalna struja tiskala je svoje novine Pučki prijatelj, a liberali su kao odgovor na to počeli izdavati Staru našu slogu. JNS se posljednji put pojavila na izborima 1924., kada su za zastupnike izabrani J. Wilfan i E. Besednjak. Zbog zabrane nefašističkih stranaka i političkih društava 1926. vodstvo i pristaše svoju su djelatnost nastavili u ilegali.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Slučajna natuknica

Edinost