Crveni otok, lijevo Sveti Andrija, desno Maškin

Crveni otok (Sveti Andrija i Maškin) kraj Rovinja

Crveni otok (tal. Isola Rossa), suvremeni nesonim (ime otoka) za dva prevlakom spojena otočića u rovinjskom arhipelagu - sjeverni Sveti Andrija (tal. Sant'Andrea di Sera) i južni Maškin (tal. Maschin), a u uporabi je od sredine druge polovice XX. st.

U službenoj nomenklaturi unatoč umjetnom spoju ti se otočići tretiraju odvojeno, s time da se onda naziv Crveni otok rabi za Sv. Andriju.

Zajednički opseg im je 3,1 (ili 3,3, ovisno o izvoru) km, površina 23,3 (ili 24) ha. Pokriveni su gustom sredozemnom vegetacijom, koja je dijelom posađena krajem XIX. i početkom XX. st., ali su i ranije bili poznati po bogatoj flori. Na njima uspijeva više od 180 biljnih vrsta. Orkansko nevrijeme uništilo je u ljetnoj oluji 14.VII.2002. veći dio stoljetne borove šume.

Sveti Andrija je bio naseljen u prapovijesti, kao i u antičko doba (ostatci rimskih zidova vidljivi su u moru). U VI. st. na otoku je ravenski nadbiskup sv. Maksimijan osnovao benediktinski samostan, kojemu je dodijelio posjede i na kopnu oko Rovinja (darovnica iz 547.). Tada se nazivao Insula Serra.

U vrelima se nakon VI. st. samostan spominje 858. i zatim do XIII. st., kada je vjerojatno napušten. Od predromaničke crkve (IX. st.) sačuvan je samo središnji dio s kupolom, koji je u XIX. st. uklopljen u dio stambene vile. Na zidovima su do sredine XX. st. bili sačuvani tragovi fresaka iz karolinškog razdoblja, danas jedva vidljivi. Od XV. st. držali su ga franjevci opservanti, a prvim gvardijanom drži se sv. Ivan Kapistran, koji se spominje u pismu pape Nikole V. od 17.XII.1453. Samostan je ukinut 1809. te je 1820. prodan i pretvoren najprije u uljaru, a potom i u cementaru, pa je zvonik preuređen u dimnjak.

Otok je 1890. kupio barun Georg Hütterott, koji je obnovio zgradu samostana i pretvorio je u svoju rezidenciju, a sačuvani dio predromaničke samostanske crkve postao je ponovno kapelom. Obnovio je staze i cjelokupnu vegetaciju sađenjem mnogobrojnih novih i autohtonih biljaka. Od 1893. do 1904. zasađeno je nekoliko stotina borova. Na otoku su do 1914. boravili mnogobrojni pripadnici austrijske i ugarske aristokracije, kao i članovi carske obitelji (nadvojvoda Karlo Stjepan, nadvojvotkinja Marija Terezija, nadvojvotkinja Stefanija i dr.).

Između dvaju svjetskih ratova otok je propadao, a nakon 1945. nacionaliziran je i poslije pretvoren u turistički kompleks. Izgrađen je veliki hotelski kompleks (hotel Istra izgrađen je 1969.), a starije Hütterottove zgrade iskorištene su za razne namjene. Zapušten, početkom 1990-ih ponovno je privatiziran (danas su ugostiteljsko-turistički objekti u sastavu rovinjske Maistre) te se sustavno obnavlja u arhitektonskom i hortikulturnom pogledu.

Na otoku je više plaža, većinom kamenitih, ali i uvala s oblucima, a spojna prevlaka s Maškinom iskorištena je za pošljunčanu plažu. Najposjećenije su one na južnoj strani otoka u blizini hotela, pored kojih su restoran, bazen, mini golf i drugi sadržaji.

Na Maškinu su plaže kamenite ili stjenovite s manjim uvalama, a na njima se češće okupljaju naturisti. Na otočiću je i snack bar, a ispresijecan je uređenim šetnicama.

Za nautičare na Sv. Andriji postoji manja luka.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.


Literatura

Branko Fučić, „Karolinška zidna slika iz crkve Sv. Andrije na otoku kod Rovinja“, Bulletin JAZU, 1965., 1–3.

Slučajna natuknica

piranske solane