Kopar), B. Valušek (Rijeka), G. Ostojić-Cvajner (Pula), A. Curto (Rovinj), M. Ivetić (Pazin), Lj. Domić (Rijeka), T. Vorano (Labin), M. Zinaić (Rijeka), J. Mikuž (Ljubljana).

Kopar. U njoj se školovalo 98 učitelja i 403 učiteljice do 1968., kada je priključena slovenskoj gimnaziji kao pedagoški smjer.

Koparština i dr.). Ima oštar zvuk i namijenjena je uglavnom svirci za ples, poglavito plesovima iz alpskoga etnografskog prostora sjeverne Italije i Austrije (mafrina, šetepaši, marča, polka, valcer i

Kopar, Izola, Poreč i Pula) nije potisnuo mletačke snage. Na vijest o protuudaru mletačke vojske u Furlaniju, povukao se u Trst, gdje su posredovanjem pape Ivana XXIII. počeli pregovori o miru. No pot

Koparskom, Pulskom i Ohridskom ljetu... Tijekom glumačke karijere gostovao je u nizu kazališta - Gavella, &TD, Komedija, INK Pula i drugim. Dobitnik je brojnih glumačkih nagrada i priznanja: Ka

koparske biskupije. Već kao katedralni vikar i poslije kao kanonik i župnik, zbog svoje revnosti bio je prozvan tršćanskim apostolom. U Istarskom je saboru branio prava Hrvata. Kao biskup nastojao

koparskome muzeju). Na gl. oltaru franjevačke crkve u Pazinu nalazi se datiran (1536) i signiran Santacroceov triptih. Na središnjem je polju Sveti razgovor sa sv. Franjom Asiškim, Josipom, Ivanom Krs

koparskog podestata i kapetana Hieronima Contarinija iz 1601., u kojem je zabilježena njihova nesklonost Veneciji, a također i činjenica da su na svojim posjedima često ugošćivali uskoke te im pomagal

Kopar, Piran, Poreč, Buzet, Podgrad, Cres). Na početku 1930-ih povećalo se članstvo stranke, ali se počelo dijeliti na političke frakcije, te je sve do raspada 1943. stranka ostala podijeljena. Na

koparskom Okružnom narodnom odboru, pa kao upravitelj Narodne menze u Izoli, a u mirovinu je otišao 1956. O svojem životnom i ratnom putu napisao je knjigu Od Marezig do Madrida (Ljubljana 1962.) k

koparskom tjedniku La Provincia dell'Istria (1876.-78.) objavio je prijepise barbanskih spisa i izvješća na talijanskom jeziku, a 1880. u podlistku Naše sloge prilog Glagoljica u Barbanu, Raklju i

Kopar), Girolama da Santacrocea (Kopar, Pazin), Palme Mlađega (Svetvinčenat). Kasnorenesansnu maniru venecijanskoga slikarstva prihvatio je Juraj (Zorzi) Ventura, podrijetlom iz Zadra, koji je (oko 16

Kopar, Piran, Izola i Labin). Socijalni joj je program bio prilagođen soc. strukturi tih dijelova Istre: ribarima, težacima, sitnim zemljoposjednicima, slobodnim gradskim zanimanjima i inteligenciji.

koparsko područje. Stručno povjerenstvo Ministarstva znanosti i kulture FNRJ, po pregledu građe, predložilo je 1949. pokretanje restitucije arhivske i knjižnične građe te umjetničkih predmeta. Vojna u

Simonov zaljev (slov. Simonov zaliv), arheološki lokalitet. Nalazi se u Simonovom zaljevu u Izoli, između rtova Kane i Korbata, gdje su sačuvani ostaci luksuzne rimske vile, Villae maritime s pripadaj

koparsku biskupiju, gdje je postavljen za vikara u Vatovlju (Brkini). Tu je ostao dvije godine, pa je umirovljen i živio je u Gorici. Nakon Drugog svjetskog rata živio je do 1952. u Skupu na Krasu,

koparskog područja. U Prosveti (Zveza slovenskih prosvetnih društev v Italiji), koja je djelovala do 1927., kad je bila zabranjena, bilo je 1922. 50 zborova s tršćanskog područja, Krasa, Notranjske i

koparskom katedralom. Napisao je i povijesno djelo La spedizione di Carlo VIII in Italia (1495.), a za Istru su značajna i djela: Vitae ducum Venetorum (Životi mletačkih duždeva; u: Rerum Italicaru

Kopar).

koparski kapetan i podestat; Domenico (XVIII. st.), puljski knez-providur; Teodoro Loredan Balbi, posljednji novigradski biskup.