Trstu je surađivao s časopisima objavljujući tekstove o istarskoj povijesti, ali i o istarskoj suvremenosti. Međutim, glavnina njegova historiografskog djelovanja usmjerena je k povijesti Furlanije i

Trstu i Puli. Do svibnja 1901. uređivao ih je Carlo Rigo, potom Antonio Corazza. Izlazile su subotom na četirima stranicama. U zaglavnoj vinjeti bili su prikazani Arena i Augustov hram, pero, tintarni

Trstu, a studij medicine nastavio je u Padovi i diplomirao 1948. Tada se seli u Milano, a dječju kirurgiju specijalizirao je na Sveučilištu u Stockholmu 1956. te 1957.-59. u dječjoj bolnici (Childr

Trst), A. Medved (Kopar), B. Valušek (Rijeka), G. Ostojić-Cvajner (Pula), A. Curto (Rovinj), M. Ivetić (Pazin), Lj. Domić (Rijeka), T. Vorano (Labin), M. Zinaić (Rijeka), J. Mikuž (Ljubljana).

Trstu i Gorici 1875. (ženska je učiteljska škola ostala), učiteljište je preuređeno u četverogodišnju školu s trima odjelima: ilirskim (hrvatskim), talijanskim i slovenskim. Službeni jezik bili su nje

Trsta (STT) kao učitelj u osnovnoj školi Medigija, načelnik za prosvjetu, prosvjetni inspektor za područje Kotara Buje te nastavnik i ravnatelj Talijanske osnovne škole u Umagu. Zatim od 1958. do 1969

Trst, gdje su posredovanjem pape Ivana XXIII. počeli pregovori o miru. No potpisano je samo petogodišnje primirje u Castelletu (17.IV.1413.), a rat je u završnoj fazi (1418.-20.) okončan slavodobitno

Trst i s osnivanjem 43. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušla u njezin sastav kao I. brigada. Operativno je djelovala kao cjelina ili po bataljunima na području Gorskoga kotara, Ist

Trstu, Cresu, Puli, Sežani i Lošinju, ponovno u Puli od 1893., a 1898. postao je tajnikom okružnoga suda u Rovinju te 1906. i sudbenim savjetnikom. Za studija prava u Zagrebu upoznao se s Matkom Lagin

Trstu (Museo civico di storia naturale di Trieste). Lubanju, bez donje čeljusti, pronašao je 1883. arheolog Carlo Marchesetti u jednoj spilji kraj Baderne. Tada je vodio tršćanski Prirodoslovni muz

Bertok, Josip, mlađi, učitelj (Čežarji kod Dekani, 1882. – Kopar, 30.VII.1921.). Potječe iz seljačke obitelji. U Kopru je pohađao učiteljsku pripravnicu i Učiteljište na kojem je maturirao 19

Trstu. Rat za Gradišku (1616) i kuga (1630–31) prouzročili su opadanje trgovine s Kranjskom. Bez obzira na to je K. je po broju stanovnika (oko 5000) i važnosti prekomorske trgovine sa zaleđem i

Trsta zapadnom Istrom prema Pazinu i Puli, iz smjera Rijeke na Učku, te iz Pule prema Barbanu i Labinu. Njemačkim se snagama pridružila talijanska fašistička postrojba Decima Mas. Partizanske snage ni

Trsta, Rima, Pariza pa do Engleske. James je bio sklon preljubima, i sumnjao je u prošlost svoje supruge vezanu uz muškarce, pa se par nakratko rastao 1909. godine. Kontakte su održavali pismima, koja

Trst, te izlazi pod nazivom Il Pensiero Slavo, uz moto: "Uh, koliko je dobra stvar - da su braća zajedno ujedinjeni" (David, psalm 132). Vlasnik, nakladnik i odgovorni urednik je i dalje isti, a tiska

Trstu. Pokrajinska vlada Istre iz Poreča i poglavarstvo Pule odlučili su o svom trošku školske 1908./09. godine otvoriti Gradsku realnu gimnaziju (Civico Ginnasio Reale) koja je 17.IX.1908. započela u

Trst između sela Jušića i Jurdana te uništila talijanski transportni vlak. Za kapitulacije Italije vodio je akciju razoružavanja talijanskog garnizona u Lanišću, zapovijedajući bataljunom od 200 ljudi

Trstu. U Izoli su se 1893. bez većeg uspjeha pokušavale uzgajati kamenice. Nakon II.svj. rata uzgajaju se dagnje u zaljevu Sv. Jernej (Baia di S. Bartolomeo) na Tankom rtu kraj Milja, a od 1960-ih i 1

Trst, gdje je do umirovljenja 1899. gimnazijski profesor. Upoznavši se s florističkim istraživanjima Josefa Franza Freyna i Muzija Tommasinija, odlučio je istražiti i prikazati floru Austrijskog pr

Trst 1885.). Bio je dopisnim članom bečke Akademije znanosti.