Trsta. Novim se povlasticama, osobito onima nakon 1028., riješio ovisnosti o koruškim vojvodama (među ostalim, mogao je kovati i svoj novac), pa je Akvilejski patrijarhat postupno prešao neposredno po

Trsta. Latinsku inačicu imena ostavio je na margini Beramskoga brevijara. Još nekoliko Križanića zabilježeno je na glagoljskim grafitima u crkvi sv. Marije na Škrilinah u Bermu i u drugim crkvama,

Trstu kao konobar. Vojni rok služio je u Firenci, a po povratku je zbog antifašističke aktivnosti višekratno zatvaran. Djelovao je i u ilegali, a karabinjeri su za njim raspisali tjeralicu. Uhićen

Trsta i Istre preveden je na talijanski (Trieste e l’Istria /con note/, Milano 1875.), dok je hrvatsko izdanje tiskano u Zagrebu 1999. Yriarte je posjetio Istru, a valja mu pripisati i zaslug

Trstu 1968., u suradnji s Luigijem Parentinom, objavio Giusto Borri. Bogato ilustrirano crtežima pojedinih mjesta, djelo je bilo podijeljeno u dvije cjeline, no prvi dio, koji se odnosio na sjevernu I

Trstu tjednik Jadran na hrvatskom i talijanskom jeziku, u kojem je iznosio pravaška i protuaustrijska stajališta, zalažući se za slogu među Talijanima i Slavenima (Hrvatima i Slovencima) u otporu pang

Trsta na zapadu te Preluka na istoku. Sjeverna granica je sjev. rub Ćićarije od zaleđa Trsta do Kastva i Klane. R.Na temelju geološkog sastava i različitih vrsta tala N. Krebs odredio je 1907. tri rel

Bombardiranje Pule 1915. - 1918., ratno djelovanje zračnih snaga Kraljevine Italije i, u manjoj mjeri, Sjedinjenih Američkih Država. Bombardiranje je bilo usmjereno protiv vojnih i lučkih instalacija

Trsta, iz Istre i Slovenije. Slikao je u ulju mrtve prirode, interijere, vedute, portrete (ciklus slovenskih skladatelja). Jedan je od pionira novije slovenske grafike, a bavi se poglavito drvorezom i

Trst. Mons. Vittorio D'Alessi primio ga je u biskupiju Concordia-Pordenone i dodijelio mu brdsku župu sv. Lovre u mjestu Toppo di Travesio. Ondje je ostao gotovo pedeset godina, uvijek angažira

Trsta. Osnivanjem Centra za povijesna istraživanja u Rovinju 1968. godine, odmah se pokreće intenzivna izdavačka djelatnost - riječ je o zbirci Akata. Prvi Atti (Akti) izdani su već 21. veljače 1971.

Trstu te je zaređen 1872. U Pragu i Beču studirao je povijest i zemljopis. Bio je nastavnik u Kopru (1876.–82.), školski nadzornik u kotarima Kopar i Volosko (1882.–88.), a od 1888. u Učit

Trst, odnosno predio oko talijansko-jugoslavenske granice. Građen je za potrebe talijanske vojske (V. armijski korpus sa sjedištem u Trstu) radi opskrbe vojarni i drugih vojnih uporišta, koja su se ta

Trst, Beč i Budimpeštu. Vlasti su ga 18.VI.1907. zabranile, no već sljedećeg dana Supilo ga je zamijenio Riječkim novim listom, koji je izlazio do zabrane izrečene 19.XII.1915. u uvjetima ratne cenzur

Trstu, a 2001. i 2003. objavljene su, u dva dijela 2001. i 2003., pod naslovom D. Lovisato, In Patagonia e in Terra del Fuoco. Trascrizione dei diarii. Iako su mu argentinske vlasti bile ponudile d

Trst gdje, usprkos lošem zdravstvenom stanju, piše za Il Lavoratore. Krajem rata, 1918., ulazi u tršćanski Odbor javnog spasa (Comitato di salute pubblica). Iste godine članovi SDAP-a koji djeluju na

Trst je stigao 18.V. te u nekoliko dana razgledao grad i okolicu (Opčine, Škocjan, Lipicu i druge lokalitete), a 22.V. ukrcao se na parobrod Conte Mittrowsky te uz zapadnu obalu Istre krenuo put juga.

Trstu, kompoziciju je diplomirao 1934. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon diplome zaposlio se 1937. u Sušaku, djelovao kao gradski kapelnik i ravnatelj glazbene škole te dirigent orkestra Glazbeno

Trstu prvi svezak, namijenjen 1923. godini. Naslov potječe od imena likova Jurine i Franine, istarskom čitateljstvu tada već dobro poznatih komentatora suvremenih prilika, oblikovanih desetljećima ran

Trst 1986.). Pisao je i o rovinjskom dijalektu, o Histrima i gradinskoj civilizaciji u Istri (Gli Istri e la civiltà dei castellieri, 1977.), o jeziku Giuseppine Martinuzzi (Giuseppina Martinuz