Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1956. Umjetnički je aktivan od 1953., kada u Rovinju sa starijim kolegama Brunom Mascarellijem, Zorom Matić i Žarkom Naunovićem osniva Grupu Valdibor

Završivši studij tzv. slobodnih umijeća (prof. Thierry iz Chartresa), 1135. pošao je s Robertom iz Kettona (Chestera) na studijski put po zemljama sjevernog Sredozemlja i Bliskoga istoka, sve do Eufra

završila bez gubitka ijednoga broda koji je sudjelovao u napadu. Talijanski napad na Poreč spomenut je u dnevnom tisku obiju zaraćenih strana. Izdanje Hrvatskoga lista od 14.VI.1916. sadrži kratak

završio je u Trnovu (danas dio Ilirske Bistrice), potom je izučio za mehaničara. Radio je kao vozač za tvrtke s područja Ilirske Bistrice i preko kolega upoznao se s djelovanjem ilegalne antifašist

završava srednju partijsku školu KPH, od veljače 1948. sekretar je KK KPH Poreč, a 1949. premješten je u Rijeku, u Oblasni komitet KPH u kojem je tajnik komisije za selo. Potom nastavlja školovanje i

završi u bolnici, sigurno neće živo izaći iz nje, tako da su majke pokušavale sakriti svoju djecu i brinuti se za njih same. U studenom 1915. Jakov Cecinović izvijestio je narodnoga zastupnika Vjekosl

završena. U Puli su tada djelovali klubovi Vega, sa sjedištem u Vargaroli, i Uljanik, a koji je jedrilice vezivao na svom otoku. Postojao je i zatvoreni klub Jugoslavenske ratne mornarice »Joaki

završio klasičnu gimnaziju. Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Gradcu (Graz). Kratko se vraća u Trentino, a 1912. seli se u Trst, gdje se s iredentističkih pozicija uključuje u politički i novinarsk

završetku te škole, 1942. postala je članicom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a 1946.-47. igrala je u Narodnom kazalištu u Rijeci. Uloge koje su joj otvorile glumački put bile su Tofanija u So

završena je 2019. izgradnja luke s 200 novih, uglavnom komunalnih vezova, kojom upravlja Lučka uprava Poreč. Izgradnja podijeljena u četiri faze trajala je od 2013., a osim novih kapaciteta saniran je

završio je u Tinjanu, a Hrvatsku gimnaziju počeo je pohađati u Pazinu. Ta je gimnazija nakon Prvog svjetskog rata i dolaska talijanske vlasti zatvorena, pa Bratulić 1922. emigrira u Kraljevinu Srba, H

završavaju govorom Vele Učke, na sjeveru Semićem te na zapadu Lesišćinom. Od Bazgalja, najjužnije pazinske točke, nastavljaju se žminjski govori s krajnjim točkama: na sjeveru Pamićima, zapadu Vidulin

završio život utopljen u mletačkoj laguni (1556.), a drugi je djelovao u Njemačkoj, ali je i ondje imao nemiran i mukotrpan život. U austrijskom dijelu Istre protestantske ideje jače su utjecale u

završio Prvu realnu gimnaziju i potom izvanredno Višu pedagošku školu 1962., stekavši zvanje nastavnika tjelesnog odgoja. Za vrijeme školovanja u Zagrebu bavio se od 1947. odbojkom, gimnastikom, no

završeni 1924., pa je 1925. započela opskrba el. energijom iz hidroelektrana na Soči, najprije iste godine za TS Gregovica od 50/10 kV, potom 1926. za TS Karojba i na kraju 1928. za TS Svetvinčenat. S

završio je tečaj za arhivske djelatnike pri Arhivu Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv). U arhivskoj struci posebno je važan njegov doprinos popisivanju gradiva Porečko-pulske biskupije na čemu je

završio je klavijatursku harmoniku u Osnovnoj glazbenoj školi "Ivan Matetić Ronjgov" u Puli).

Završje i Kostanjica (feud obitelji Contarini del Zaffo), Momjan (u vlasti feudalne obitelji Rota) i Funtana s lukom Karigador (vlasništvo grofova Borisi). Otud su kretale manje karavane prema Pazinsk

završava s Rovinjom 1977. Tako organiziran sustav nije, međutim, dao i odgovarajuće rezultate u dostignutoj kakvoći realizacije, pa većem dijelu novoizgrađenih naselja u funkcionalnome smislu nedostaj

završio Učiteljsku školu. Slijedeći starijeg brata Velimira iste godine dolazi za učitelja u Osnovnoj školi (OŠ) "Ivan Batelić" u Raši. Nakon polugodišta odlazi na jednoipogodišnje odsluženj