Žminja i Barbana. Manje ih je na istoku i sjeveru poluotoka, a može ih se naći sve do slovenske Istre (hišice, koče) i Tršćanskoga krasa. Kružni je tip karakterističan za južni dio Istre, a pravoku

Žminjštini i Labinštini cokule, copule. Kao radna obuća nosile su se i nakon II.svj. rata lagane platnene cavate s gumenim potplatom. Ženska odjeća hrvatskoga stanovništva po nekim se obilježjima odva

Žminj, Pula i grad Pula. Kotari Buje i Umag osnovani su na početkom 1944. Na sastanku Pokrajinskoga NOO-a za Istru 23.I.1944. donesena je odluka o osnivanju okružnih NOO-a, a Pokrajinski NOO za Istru

Žminj (koja je prije pripadala Domu u Pazinu). Postojale su i industrijske ambulante (Mirna, Tvornica duhana). Novi dispanzer za predškolsku i školsku djecu izgrađen je 1971., a nova zgrada Doma zdrav

Žminju), zatim grupa u Svetom Lovreču Pazenatičkom (od 1972.) i dr., iz kojih su stasali mnogi folkloristi. Čuvanjem nacionalne baštine požrtvovno se, no bez veće stručne potpore, bave i talijanska

Žminj, Bale, Gračišće, Pićan, Draguć, Hum, Roč, Kaštelir, Motovun, Grožnjan, Brtonigla, Oprtalj, Korte, Šmarje, Kubed, Sočerga i dr.). Oblici seoskih naselja raznoliki su i ovise o povijesnim i zemljo

Žminj, a 1982.-86. i njegov predsjednik. Nakon umirovljenja se posvetio radu u Čakavskom saboru i u Prosvjetnom saboru Hrvatske. Potaknuo je i vodio osnivanje Katedre Čakavskog sabora Mošćenička Draga

Žminj (1956.), te Instituta za šumarska istraživanja iz Zagreba prilikom izrade studije Ekološko--gospodarskih tipova šuma Istre (1973.). Uski obalni pojas Istre te Lošinj i južni dio Cresa pripada

Žminju, Svetom Petru u Šumi i Kršanu. Po nepotvrđenim podacima, bio je neko vrijeme upravitelj kaštela u Pazinu u službi grofova Montecuccoli, ali pouzdano je proučavao stari arhiv Pazinske knežije te

Žminjšćine. Pučku školu završio je u tada talijanskoj Puli, a potom je, na poziv starijeg brata Tome, u rujnu 1931. emigrirao u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje je smješten u Istarski đački internat i upis

Žminju i drugim mjestima. Na razvoj kaštela kao mjesta za stanovanje bitno su utjecala iskustva iz križarskih ratova, kada europski feudalci, opčinjeni luksuzom Istoka, svoje domove nastoje učiniti

Žminju, Galižani, Vižinadi, Fažani). Renesansnomu stilu priklonili su se i neki domaći majstori zidnoga slikarstva: Klerigin iz Kopra (Cleriginus iz Kopra) u crkvi sv. Marije u Oprtlju i Antun s Pado

Žminj i Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika Pula te financijskoj potpori Istarske županije i Grada Pule, Istra kroz stoljeća ponovno je pokrenuta kao redovita edicija 2018. godine te su k

žminjski i tinjanski, i on također notar. Sačuvana su dva njegova prijepisa – Kršanski iz 1546. (danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) i Momjanski (danas u Državnom arhivu u Ri

Žminju (Armirigus, 1381.) i crkva sv. Marije na Placu u Gračišću (Dento, 1425.), s prelomljenim gotičkim svodm. Četvrtaste apside franjevačkih crkava vjerojatno su utjecale na oblik svetišta župne crk

Žminju, Sv. Katarini u Svetvinčentu, Sv. Antunu u Barbanu, Sv. Katarini u Lindaru, Sv. Blažu u Svetom Lovreču, te u Sv. Jakovu u Barbanu i Sv. Barnabi u Vižinadi. Renesansi neki autori pripadaju po

Žminja. Važnu ulogu u povijesti Dvigrada imali su i benediktinci, čiji je red na dvigradskom području počeo djelovati u drugoj polovici X. st. Osim izgradnje nekoliko samostana, među kojima je najv

Žminju i Vodnjanu. Malo je očuvanih interijera s baroknim štukaturama, među kojima su vrsni rad G. Montevintija (1751) na stropu bivše franjevačke crkve u Poreču, i rad nepoznatoga majstora u župnoj c

Žminj, 2001.), izabrane književne oglede, studije i članke Pristrani čitatelj I. (Pula, 2007.), izabrane književne kritike i osvrte Pristrani čitatelj II. (pogovor A. Klimana, Pula, 2007.), zbirku ogl

Žminj, autora B. Marušića. Nekoliko je izdanja posvećeno zaslužnim muzejskim djelatnicima: dva sveska desetog godišta, 10/1 i 10/2 (tiskani 1979. i 1982.), bila su posvećena B. Baćiću povodom 65. o