Kostȅl (Kosmȁti kaštȅl, Petrepilȏza, istromlet. Pierapelosa, tal. Pietrapelosa, lat. Petrapilosa), srednjovjekovni kaštel zapadno od Buzeta, smješten na 119 metara nadmorske visine. Zahvaljujući iz

Kostel (Pietrapelosa), čineći dio njegova vanjskoga sjeveroistočnog bedema. Vjerojatno je služila kao dvorska kapela. Datacija crkve obuhvaća širi vremenski raspon između XI. i početka XIII. st. S

Kostela, karakterizira netaknuta priroda s brojnim mogućnostima za izletnički i sportsko rekreativni turizam.

Kostel (Pietrapelosa). Potječe iz domaće plemićke obitelji Sotolić koju je buzetski župnik Pietro (Petar) Flego svrstavao među sedam najznačajnijih. Sotolićevi notarski zapisi obuhvaćaju razdoblje

Kostel (Pietrapelosa), najveći mletački feud u Istri, kojemu je pripadalo 12 sela: Zrenj, Sočerga, Grimalda, Marčenegla, Čepić, Salež, Nugla, Črnica, Mali Mlun, Kodolje, Omošćice i Pregara. Posjed je

Kostela (Pietrapelosa), u razdoblju austrijske i talijanske vlasti u općini Buzet, od 1956. u Narodnoj Republici Sloveniji, ostajući crkveno u pazinskoj apostolskoj administraturi do 1977. U mjestu

Kostela (Pietrapilosa). Tijekom kasnijih stoljeća slijedilo je sudbinu feudalnog središta. Crkva sv. Mihovila nalazi se sjevernije od naselja, uz cestu koja se spušta prema Buzetu. Spominje se 1580.,

Kostel (Pietrapelosa) u unutrašnjosti Istre. Već kao 16-godišnjak plovi na galiji svog rođaka Pietra Gravisija u ratu protiv Turaka. Putovao je u Španjolsku i Portugal, a potom je na dvoru poljskoga k

Kostelskom markizatu, 1542. izbio je spor između austr. sela Prviša, Boruta i Kršikle te mlet. općine Draguć. Poznat je i slučaj kada se pazinski kapetan B. Balbi tužio na markiza Kostela, koji je 160

Kostel). U habsburško doba pripadala je buzetskomu kotaru te u talijansko doba općini Buzet. Južno su naselja Olika Pisari, Šeki, Maršiči s Mlinima, a sjeverno Lukini. Kraj ulaza u Sočergu, na mjestu

Kostel (Pietrapelosa); u vlasništvu obitelji Gravisi od 1440. U XVI. st. na području Zrenja naseljene su obitelji izbjeglica pred Osmanlijama iz Dalmacije. Župna crkva sv. Jurja u romaničkom je slo

kostela, koprnja, lilak, pelegrinka, poprivić i sl. Plodovi su joj sitne okruglaste koštunice u zrelosti tamnosmeđe boje, slatkaste i jestive. To je sredozemna biljka, ali je raširena i u Maloj Aziji

Kostela (Pietrapelosa). Sjeverno od Malog Mluna, u blizini zaseoka Pruhari nalazi se manje groblje i crkva pravokutnoga tlocrta s preslicom na pročelju, posvećena sv. Ivanu Evanđelistu. Iznad porta

Kostela (Pietrapelosa), obitelj Gravisi, podignuli u toplicama lječilište (dvije drvene zgrade). Zbog vrijednih ljekovitih sastojaka otkrivenih potonjim analizama, toplice su se pročule diljem Austro-

Kostela (Pietrapelosa).

Kostela (Pietrapelose) i grofova Goričkih koji su se nazivali Momjanskim. Utvrda je stradala u napadu Mlečana sredinom XIV. st., a obnovili su je Habsburgovci. U Ratu Kambrejske (Cambraiske) lige zauz

Kostel/Pietrapelosa i dr.). U drugoj polovici XIX. st. grade se kao prijelazne vodospreme u vodoopskrbnom sustavu i obično se smještaju na povišenim lokacijama (Kaštel u Puli), gdje se voda od izvo

Kostel, Furegoni Kaštel, Loredani Barban i Rakalj itd. Kada bi pak Mletci došli u posjed pojedine seoske općine, podvrgnuli bi ju obližnjoj gradskoj općini. Habsburški posjed (Istarska knežija) bio

Kostel, ali i osvojiti samu Akvileju, čime je mletački dužd nominalno postao istarskim markgrofom. Iz tog su višestoljetnog sukoba na kraju kao pobjednici izašli Venecija i knezovi Gorički. Istra je u

Kostel/Pietrapelosa), često na nepristupačnim mjestima iznad litica (Lupoglav, Kožljak, Pazin, Momjan i dr.), ali i komunalna središta grade bedeme i kule (Motovun, Buzet, Hum, Sv. Lovreč Pazenatički,