- Goran Prodan
- Objavljeno: 22.10.2020. / Posljednja promjena: 31.1.2024. (Maurizio Levak, Goran Prodan)
- 6079
- 0
Antonelli, Laura
Antonelli, Laura, glumica (Pula, 28.XI.1941. – Ladispoli, Italija, 22.VI.2015.).
Otac joj je bio Mario Antonelli, majka Gioconda rođ. Bresciani. Podaci o njezinom rođenju zabilježeni su u matičnim uredima Puli i Pazinu, a važeći je pulski upis, iako je obitelj živjela u Pazinu, jer je zbog zdravstvenih problema trudna Gioconda otišla u Pulu i tamo rodila. U Pazinu su Laurini roditelji vjenčani, tamo je rođen njezin mlađi brat Claudio, a otac je bio ekonom u đačkom domu. Obiteljsko je prezime ranije bilo Antonaz, promijenjeno je dekretom 1928., u duhu tadašnjih fašističkih zakona.
Obitelj se, prema riječima njezinog kasnijeg prijatelja Ivana Pavičevca rodom iz Pule, u Drugom svjetskom ratu, odmah nakon sloma talijanskog fašizma 1943. odselila iz Istre, a napominje da Laura u poraću, kad je Istra pripala Jugoslaviji, nije nikad, za razliku od brata, prihvatila neoiredentističke stavove. Inače, obitelj je najprije živjela u Đenovi, pa u Veneciji i na kraju u Napulju. Laura je tamo završila Višu školu za tjelesni odgoj (Istituto superiore di educazione fisica, ISEF) te se preselila u Rim gdje je dvije godine u jednoj umjetničkoj školi bila učiteljica tjelesnog odgoja. Ta će joj karijera postupno pasti drugi plan jer već početkom 1960-ih ulazi u svijet vizualnih medija snimajući reklame za Coca Colu i pozirajući u tada popularnim "fotoromancima". Godine 1964. dobiva prvu filmsku ulogu, istina, posve minornu i nepotpisanu, u komediji Il magnifico cornuto Antonija Pietrangelija. Slijedi također mala rola u Le sedicenni Luigia Petrinija 1965. te nešto veća u avanturističkoj komediji Le spie vengono dal semifreddo (1966.) Marija Bave. Prvu glavnu ulogu dobiva 1969. u erotskom filmu Venere in pelliccia Massima Dallamana (režirao je pod pseudonimom Max Dillman), koji je zbog golišavih scena bio zabranjen u Italiji.
Početkom 1970. udala se za trgovca starinama Enrica Piacentinija, ali brak je bio kratkoga vijeka, bili su zajedno tek dvije godine. Godine 1972. Laura započinje turbulentnu ljubavnu vezu s francuskim glumcem Jean-Paulom Belmondom, koja će potrajati devet godina, ali bez vjenčanja. Belmonda je upoznala igrajući s njim i Marlèneom Jobert u romantičnoj komediji Les mariés de l'an deux (1971.) Jean-Paula Rappeneaua, a ponovno je s Belmondom igrala 1972. u seksi komediji Docteur Popaul Claudea Chabrola. U međuvremenu je snimila još tri filma, a izdvojiti valja scenu u kojoj naga svira violončelo u seksi komediji Pasqualea Feste Campanilea Il merlo maschio (1971.).
Uloge u erotskim odnosno seksi komedijama, tada vrlo popularnim i komercijalnim, bile su joj tijekom 1970-ih "punto forte". Proslavila ju je ona služavke Angele u Maliziji (Igra s vatrom, 1973.), erotskoj mješavini komedije i drame Salvatorea Samperija. Dobila je za nju Srebrnu vrpcu (Nastro d'argento) talijanskoga sindikata filmskih novinara i Zlatni globus (Globo d'oro) za najbolju novu glumicu inozemnih filmskih novinara. Film je postigao velik komercijalni uspjeh, Malizia je i danas među najgledanijim talijanskim filmovima svih vremena, a njime se Antonelli etablirala kao najerotičnija talijanska filmska glumica 1970-ih. Vrtoglavo su joj porasli i honorari, a igra u nizu filmova poznatih redatelja i s renomiranim glumačkim partnerima, poput Sessomato (1973.) Dina Risija s Giancarlom Gianninijem, Mio Dio, come sono caduta in basso! (1974.) Luigia Comencinija (za tu naslovnu ulogu dobila je Zlatni globus za najbolju glumicu), Divina creatura (1975.) Giuseppea Patronija Griffija s Terenceom Stampom (u tom filmu snima golu scenu u trajanju od tada impresivnih sedam minuta), L'innocente/Nevina (1976.) Luchina Viscontija, Mogliamante (1977.) Marca Vicarija s Marcellom Mastroiannijem... Za sporednu ulogu u romantičnoj drami Passione d'amore/Ljubavna strast (1981.) Ettorea Scole dobila je nagradu David di Donatello.
Tijekom 1980-ih igra u nekoliko antologijskih talijanskih komedija, poput Sesso e volontieri (D. Risi, 1982.), Grandi magazzini (Castelano & Pipollo, 1986.), Rimini Rimini i Roba da ricchi (oba 1987. u režiji Sergia Corbuccija). Glumila je ukupno u više od 40 filmova, a krajem 1980-ih i u dvije televizijske serije, ali karijera joj je ubrzo neslavno završila. Samperi s njom 1991. radi nastavak Malizije, s pridjevkom 2000, ali ne samo da film nije uspio doseći kvalitetu i gledanost originala, nego je Lauri Antonelli pokušajima kozmetičko-framaceutskog pomlađivanja unakaženo lice. K tome, u proljeće iste godine u njezinoj luksuznoj vili u Cerveteriju nadomak Rima, policija je našla kokain, za posjedovanje i raspačavanje droge osuđena je na tri i pol godine zatvora. Glumica pada u veliku depresiju. Od zatvora ju je 2000. spasila promjena talijanskih zakona, ali ne i od financijskog kraha.
Tek je 2006., nakon duge sudske bitke, oslobođena optužbi i dobila izvjesnu novčanu odštetu od države, ali ne i od kozmetičke industrije s kojom se također dugo sporila. Osiromašenoj joj je pomogla općina Ladispoli u rimskom priobalju smjestivši je u mali stan, a uz medijsku inicijativu glumačkoga kolege Lina Banfija dobila je stalnu medicinsku pomoć te minimalnu umirovljeničku potporu. Umrla je u osami, od srčanog udara. Pokopana je na mjesnom groblju u Ladispoliju.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar