Pavičevac, Ivan (među prijateljima Đani), prevoditelj, glumac, turistički vodič, politički aktivist (Pula, 4.IX.1940.).

Kršten je u Peroju, gdje mu je sahranjena majka Milena.

Osnovnu školu završio je u Puli, potom, 1960., i Ekonomsku. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968., nakon odsluženja vojnog roka. Na Sveučilištu za strance (Università per Stranieri) u Perugii dobio je diplomu za podučavanje talijanskog jezika u inozemstvu. Poslijediplomski studij upisao je na Ekonomskom fakultetu u Rimu i položio sve ispite, ali nije magistrirao jer se zaposlio kao prevoditelj pri Građanskom sudu u Rimu. Usporedo je počeo raditi kao turistički vodič, čime se i danas bavi s licencom za Rim, Vatikan i Istarsku županiju.

Iz Rima je pisao za Glas Istre, koji mu je bio ponudio stipendiju dok je bio na poslijediplomskom studiju, te za druge hrvatske i jugoslavenske novine – Vjesnik, La Voce del popolo, AS, Studio. Jedan od prvih napisa u Glasu Istre bio mu je o pjevaču Sergiu Endrigu, rođenom u Puli, kojega je podučavao hrvatskom jeziku za pjesmu Kud plovi ovaj brod, s kojom je u alternaciji s Radojkom Šverko nastupio 1970. na Splitskom festivalu.

Istodobno, zapažen kao naočit mladić s glumačkim talentom (kao srednjoškolac glumio je u pulskom CIC-u), dobivao je u Rimu manje uloge u igranim filmovima i spotovima. Igrao je u krimiću Armanda Crispina Etrusco uccide ancora (1972.), nagrađivanoj drami Marca Risija Mery per sempre (1989.), televizijskom glazbeno-obrazovnom programu C'è musica e musica te u spotu Lui per Lei vole Naonis koji se emitirao u vrlo popularnom televizijskom programu Carosello. Najveći uspjeh ostvario je u nekoć vrlo popularnim „fotoromancima“ u kojima je imao glavne uloge za fotoreviju Sogno. Glumio je u 50-ak fotoromana s manje poznatim glumicama Patrizijom Giammei, Margarethom Rose, Rajkom Juri (Jurić) i dr.

Krećući se u filmskom, estradnom i sportskom miljeu objavio je u Glasu Istre i sarajevskom tabloidu AS više napisa i razgovora s Laurom Antonelli (Antonaz), Silvom Košćinom (Sylva Koscina), Bebom (Desankom) Lončar, Marijom Baxa (Marija Baksa), Femi Benussi i Ritom Rusich (Ružić), s kojom je veliki prijatelj, a bio je i s pokojnom Antonelli. Pisao je o boksačima Mati Parlovu (prvi je objavio intervju s njim u Italiji, u dnevniku Paese sera), Slobodanu Kačaru, Anti Josipoviću, tekvandoistu Deanu Benčiću, intervjuirao pobjednike Canzonissime Giannija Morandija i Massima Ranierija...

Bio je pratitelj i prevoditelj posljednje košarkaške reprezentacije SFR Jugoslavije na Europskom prvenstvu 1991. u Rimu.

Preveo je na talijanski knjigu Rukomet Zdravka Malića i Vinka Tomljanovića (Pallamano: teoria e pratica, 1989.) te Najtežu bitku Josipa Broza Tita 1892 - 1992 Zvonka Štaubringera (La battaglia più difficile di Josip Broz Tito). Surađivao je s Andreom Martocchiom na knjizi I partigiani jugoslavi nella Resistenza italiana. Storie e memorie di una vicenda ignorata (2011.).

Politički aktivan, aktualni je predsjednik „neprofitne društveno korisne organizacije“ Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia – ONLUS (CNJ, Jugocoord, u službenom prijevodu: Italijanska koordinacija za Jugoslaviju), utemeljene 2001. u Bologni (kao nevladina udruga registrirana 2007.), sa sjedištem u Rimu. Član je Socijalističke radničke partije Hrvatske (SRP) te je u njezino ime, na poziv Grčke komunističke partije, u Europskom parlamentu 9.XII.2019. govorio o antifašizmu.

Slike