Porečka biskupija (lat. Dioecesis Parentina), povijesna katolička biskupija, zajedno s Pulskom biskupijom najstarija u Istri.

Drži se da je postojala sredinom III. st., kad je biskupom bio sv. Mauro, koji je u doba cara Decija ili Valerijana podnio mučeničku smrt.

Izvorno je obuhvaćala područje parentinskog agera (ager rimske kolonije) od Lima i Limske drage do Butonige i doline rijeke Mirne. U ranom srednjem vijeku proširena je na područje Pazina i Žminja te na rovinjsko područje nakon gašenja Cissanske biskupije (Rovinj, Bale, Savičenta i Dvigrad). Pripadala je Akvilejskoj metropoliji.

Unatoč podjeli područja biskupije na dvije države (Mletačka Republika i Austrija), njezine se granice nisu mijenjale do 1788., kad je papa Pio VI. bulom Super specula militantis Ecclesiae sankcionirao austrijsko-mletačku nagodbu (1784.) o podjeli crkvenih područja po državnim granicama. Austrijski dijelovi svih tadašnjih istarskih biskupija pripali su novostvorenoj Gradiškoj biskupiji (Gradisca). No, nedugo nakon toga (1828.) Porečka je biskupija ujedinjena s Pulskom u Porečko-pulsku biskupiju.

Osim sv. Maura, za kojeg se drži da je prvi biskup, do VI. st. drugi biskupi nisu poznati. Eufrazije (oko 530. - oko 560.) na mjestu prijašnje crkve dao je izgraditi novu baziliku ukrašenu mozaicima na podu i zidovima prezbiterija (Eufrazijeva bazilika). Njegovi su nasljednici samo dijelom poznati do XI. st., kad su porečki biskupi bili snažni feudalci s utjecajem i gospodarskim interesima na području biskupije i izvan nje.

Do sredine XIV.st. biskupi su bili uglavnom pod utjecajem akvilejskoga patrijarha, čijoj su metropoliji pripadali, a nakon toga ojačao je utjecaj Venecije, pa su i biskupi potjecali s mletačkih i sjevernotalijaynskih područja (Treviso, Padova, Brescia, Bologna, Bergamo, Chioggia i dr.). Posebno su istaknuti u XVIII. st. bili Alessandro Adelasio, Gaspare Negri i Francesco de Polesini.

Posljednji biskup bio je Antonio Peteani, Furlan iz Gorice, koji je 1828. postao i prvim porečko-pulskim biskupom.