Dvigrad, (fotografija vlasništvo Glasa Istre, snimio Milivoj Mijošek), 2017.

Dvigrad

Dvigrad (tal. Duecastelli, Docastelli), ruševine srednjovjekovnoga grada u Limskoj dragi kraj Kanfanara, na jednom od glavnih prirodnih putova od mora prema unutrašnjosti Istre (45°08′N; 13°49′E).

Važan povijesno-arheološki lokalitet u turističkoj ponudi općine Kanfanar. Najatraktivnije su ruševine posljednje faze života grada smještenog na uzvisini Monkaštel. Na susjednoj stjenovitoj istaci Kaštel Parentin (zapadno od Monkaštela) nalazila se još jedna utvrda, napuštena već u ranom srednjem vijeku.

Zahvaljujući izvanrednom strateškom položaju, blizini vode i obilju plodnoga tla, područje je naseljeno već u prapovijesti (oblik tipičnoga terasastoga gradinskoga naselja, nalazi keramike). Arheološki nalazi potvrđuju kontinuitet naseljenosti Dvigrada i u antici (keramika, oružje, predmeti svakodnevne upotrebe, numizmatika, epigrafski spomenici). Podno dvigradskih zidina uočeni su i tragovi antičkoga puta koji je od Pule preko Bala i Dvigrada vodio u unutrašnjost Istre. U povijesnim izvorima Dvigrad se prvi put spominje 983., kada je car Oton II. potvrdio prava porečkoga biskupa na području Dvigrada i nekih drugih istarskih mjesta.

Naziv Dvigrad (u srednjem vijeku Dva Grada) nastaje kao objedinjeni naziv za dvije utvrde, Monkaštel i Kaštel Parentin, od kojih je druga napuštena u srednjem vijeku. Akvilejski patrijarsi preko svojih feudalnih ovlasti utjecali su na javni i administrativni život grada od početka XIII. stoljeća. Kroz XIV. st. sve je veći utjecaj Venecije, ali ona formalnu vlast preuzima tek 1413., kada je donesen Statut Dvigradskoga komuna, kojim je stvarno dokinuta patrijarhova vlast. Nakon razdoblja napretka pod mletačkom upravom, potkraj XV. st. dolazi do nove epidemije kuge, a na početkom XVI. st. i malarije. Istodobno pristiže novi val doseljenika, uglavnom izbjeglica pred osmanskim osvajanjima iz dalmatinskoga zaleđa. U vrijeme Uskočkoga rata između Venecije i Austrije, Dvigrad 1615. odolijeva višednevnoj opsadi, ali uništena su okolna sela. Zbog takvih su se prilika stanovnici postupno iseljavali u okolna područja. Sredinom XVII. st. u Dvigradu živi svega nekoliko obitelji. Napuštanje crkve sv. Sofije 1714. i preseljenje župe u Kanfanar značilo je i konačan kraj naselja.

Danas vidljivi ostatci najveće su ruševine urbanoga naselja u Istri i pružaju jedinstvenu sliku potpuno očuvanoga tipičnoga srednjovjekovnog utvrđenog grada. Grad je opasan dvostrukim obrambenim zidinama, međusobno povezanim trima gradskim vratima. U sklopu unutarnjega zida nalaze se tri kule, koje su u sadašnjem obliku izgrađene tijekom XIV. st. Unutar zidina očuvani su ostatci više od 200 zdanja te pravci komunikacija među njima. Središnjim dijelom naselja, koji je ujedno i njegova najviša točka, dominira crkva sv. Sofije. Istraživanjima je utvrđeno nekoliko građevinskih faza crkve. U najstarijoj, ranokršćanskoj fazi (druga polovica V. st.), crkva je bila jednobrodna zgrada s upisanom polukružnom apsidom. Potkraj VIII. st. svetišni se prostor dograđuje, te dobiva tri upisane polukružne apside. U isto vrijeme crkva je oslikana freskama, a nešto poslije (IX.-X. st.) s južne su strane dograđeni kapela (krstionica) i zvonik. Svoj sadašnji izgled trobrodnoga zdanja s trima polukružnim upisanim apsidama crkva dobiva u doba romanike (XIII. st.). Tijekom XIV. st. na sjevernoj strani je dograđena sakristija. Gotičkom razdoblju pripada i šesterostrana, reljefno ukrašena propovjedaonica (danas u župnoj crkvi sv. Silvestra u Kanfanaru). Ispred crkve nalazio se glavni gradski trg, okružen reprezentativnim zgradama – gradskom palačom na istočnoj strani i prostorima koji su pripadali kaptolu na zapadnoj. Zapadno od bazilike nalazi se niz prostorija vezanih za fortifikacijski sustav, a služile su za smještaj vojne posade. Jugozapadni dio naselja čini obrtnička zona, dok je ostali dio popunjen uglavnom stambenim prostorima.

Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno groblje koje je pripadalo naselju nalazilo se uz crkvicu sv. Petra na lokalitetu Kacavanac južno od Dvigrada. Novije groblje, koje je i danas u funkciji, nalazi se podno sjeverne dvigradske padine uz crkvu sv. Marije od Lakuća. Crkva je romanička zgrada s polukružnom upisanom apsidom i preslicom na pročelju. Unutrašnjost i zidani baldahin iznad ulaza oslikani su ciklusom fresaka Šarenoga Majstora (kraj XV. st.). Isti majstor oslikao je i crkvicu sv. Antuna opata južno od Dvigrada.

U srednjovjekovnom razdoblju na području Dvigrada nalazilo se više od 20 crkava, od kojih su očuvane samo neke. Romanička kapela sv. Ilije nalazi se istočno od Dvigrada. Godina 1492. na nadvratniku upućuje na izvedenu pregradnju svoda. Na groblju u Ladićima nalazi se romanička crkva sv. Siksta, sa zvonikom na sjeverozapadnom uglu. Na sjevernoj strani Ladića nalaze se ruševine ranokršćanske crkve sv. Justa. Ranoromanička crkva sv. Agate između Vidulina i Kanfanara jednobrodno je zdanje s poligonalnom izbočenom apsidom, u kojoj su očuvani ostatci fresaka. Zapadno od nje nalaze se ostatci romaničke crkve sv. Jakova, uz koju je, prema povijesnim izvorima, prolazila granica između teritorija Dvigrada i Žminja.

Važnu ulogu u povijesti Dvigrada imali su i benediktinci, čiji je red na dvigradskom području počeo djelovati u drugoj polovici X. st. Osim izgradnje nekoliko samostana, među kojima je najvažniji onaj sv. Petronile, benediktinci su oživjeli taj prostor kultivirajući zapuštene terene. Ruševine samostanske crkve nalaze se uz cestu za Kanfanar. Crkva je jednobrodna, s izbočenom pravokutnom apsidom i lezenama na vanjskom zidnom plaštu. U temeljima je očuvana i crkva benediktinskoga samostana sv. Petra u okovima u Fratriji na Ulišićevoj Stanciji južno od Barata, a pripada rijetkim primjerima romaničkih crkava s trima polukružnim izbočenim apsidama.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Branko Fučić, Istarske freske, Zagreb 1963.; Miroslav Bertoša, „Dvigradsko područje prema nekim dokumentima iz XVI-XVIII. st.“, Jadranski zbornik, 7, 1966.-1969., 161-176; isti, „Antroponimija dvigradskog područja 1400-1750“, isto, 177-205; Branko Marušić, „Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno groblje kaštela Dvograd“, 1, 1, 1970.; isti, „Kompleks bazilike sv. Sofije u Dvogradu“, Histria archaeologica, 2, 2, 1971.; Fina Juroš-Monfardin, „Dvigrad: povijesno-arheološka skica“, Histria archaeologica, 30/1999, 2001., 155-165; Maurizio Levak, „Nastanak i povijesni razvoj ranosrednjovjekovnog Dvigrada“, Annales, 17, 2, 2007., 305-314; Slaven Bertoša, „Dvigrad i njegovo područje – povijesni pregled“, Statut Dvigradske općine, Pazin-Kanfanar 2007., 19-31.

Slučajna natuknica

Marine Museum