Carli, Gian Rinaldo, erudit, enciklopedist, književnik, povjesničar i ekonomist (Kopar, 11.IV.1720. - Cusano kraj Milana, 13.II.1795.).

Bio je prvo djete koparskog grofa Rinalda Carlija i plemkinje Cecilie Imbeti. Završio je filozofiju u koparskom Collegio dei Nobili, potom je 1735.-38. studirao u Flambru kraj Talmassonsa u Furlaniji kod vikara Giuseppea Binija, člana rimske Arcadije. Za kratkotrajna boravka u Kopru osnovao je 9.VII.1739. Accademiju degli Operosi. Od 1740. u Padovi je studirao pravo i usavršavao se u latinskom, grčkom, hebrejskom i francuskom jeziku. Iste je godine primljen u uglednu padovansku Accademiju dei Ricoverati, a 1748. postao je njezinim predsjednikom. Na padovanskome sveučilištu predavao je 1745.-46. nautiku i astronomiju te 1746.-47. i zemljopis. U školi mletačkog Arsenala djelovao je pri gradnji brodova, a istodobno se bavio i monetarnom ekonomijom.

Napisao je arheološko-povijesna djela Delle antichità di Capodistria (1743.) i Della spedizione degli Argonauti in Colco (1745.).

Napustivši posao na padovanskom sveučilištu, s botaničarom Vitalianom Donatijem uputio se 1750. u Istru. U Puli je obavio mjerenja, crtanje i manja arheološka istraživanja u Areni. Otkrićem temelja zidanih struktura opovrgnuo je tezu Scipiona Maffeija da joj je unutrašnjost bila od drva (Relazione delle scoperte fatte nell'Anfiteatro di Pola nel mese di Giugno del MDCCL dal Conte Gianrinaldo Carli-Rubbi, Venezia 1750.). S Donatijem je posjetio i opisao jamu na Socerbu te s njim raspravljao o prirodnim obilježjima Istre i okolnoga mora. Zbog potrebe za očuvanjem antičkih spomenika i arheoloških nalaza potaknuo je osnutak muzejske zbirke u Kopru sa sjedištem u gradskoj loži.

Naslijedivši predionicu vune, preselio ju je na obiteljsko imanje Cerej kraj Kopra (Carlisburgo), te je 1761.-64. pokušavao potaknuti manufakturnu proizvodnju na koparskom području, odnosno u Istri. Pokušaj je propao zbog bujičnih voda koje su nekoliko puta uništile građevine predionice, zbog nedovoljne potpore vlasti, konkurencije Trsta i negativnog odnosa jednoga dijela koparskoga plemstva. Kao predsjednik (principe) Accademije dei Risorti (1758.-64.) poduzeo je njezinu potpunu obnovu, oblikovao nova suvremena statutarna pravila i osnovao knjižnicu. U akademičkim raspravama o nacionalnim, etničkim i socijalnim problemima iskazivao je konzervativna, aristokratska stajališta.

Nakon odlaska iz Kopra nakratko je živio u Parmi i Piacenzi, a u milanskom avangardnom listu Caffè objavio je raspravu „Sulla patria degli italiani“ (1765.). U Milanu je živio 1765.-95. te sudjelovao u političkom i gospodarskom životu. Tada je nastao niz ekonomskih, monetarnih i odgojno-obrazovnih rasprava, a objavio je djela L'uomo libero (Lione [zapravo Firenze] 1778.) i Lettere americane (Cosmopoli 1780.). Djelo Delle antichità italiche (Milano 1788.-91., I-V) sinteza je njegova proučavanja istarske povijesti i arheologije te znatan prinos istarskoj epigrafiji, u čemu je primjetan utjecaj Scipionea Maffeija.

Posebno je obradio rimske spomenike u Puli (Arena, Slavoluk Sergijevaca i Augustov hram). Potkraj života bavio se medicinskim pitanjima i iskušavao učinak termalnih kupki.

Prva supruga bila mu je Mlečanka Paolina Rubbi, kojom se je vjenčao 1747. u Veneciji, pristajući da se preseli u kuću njezina oca te uz svoje doda njezino prezime. Umrla je već 1749. pa se 1752. oženio Annom Mariom Lanfranchi Chiccoli iz Pise.

Girolamo Gravisi napisao je njegovu biografiju (1795.), koja nije objavljena.

Njegovo ime nose talijanska gimnazija u Kopru i srednja škola u Trstu, a za vrijeme Italije nosila ga je i gimnazija (talijanska) u Pazinu. Posvećene su mu ulice u Puli, Rovinju, Umagu i Trstu.

Slike