Diminić, Dušan

Diminić, Dušan (Labin, 1914 - Zagreb, 2005), sudionik Pazinskih odluka u rujnu 1943. godine, istarski antifašist. Sin šumberskog učitelja, koji je zbog svojih uvjerenja u Pazinu pretučen od strane fašista, te 1921. godine s obitelji otišao u emigraciju u ondašnju Jugoslaviju (Kraljevina SHS), nastanivši se u Punatu, na otoku Krku.

Tako je i Dušan ostao zauvijek obilježen traumom emigracije, s životnim ciljem da se Istra sjedini s maticom zemljom. Kao gimnazijalac, 1932. godine na Sušaku je upoznao prve komuniste - radnike, te se uključio u novoosnovani Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske. Bio je nekoliko puta zatvaran zbog komunističke djelatnosti u razdoblju dok je bio student prava na Zagrebačkom fakultetu. Kao član Operativnog štaba za Istru sudjelovao je na Istarskom saboru u Pazinu u rujnu 1943. godine, kada je donijeta odluka o sjedinjenju Istre s Hrvatskom, odnosno Jugoslavijom, poznata kao Pazinske odluke. Dušan Diminić je o tome rekao: „Ljudi su sjedinjenjem bili oduševljeni, kako narod, emigranti, tako i narodni svećenici. Stavili smo na papir da se razrješavaju svi pravni akti koji su Istru vezivali s Italijom, poništavaju fašističke odluke o nazivima mjesta, donijeli odluku da se isele svi Talijani koji su došli sa zadatkom odnarođivanja, da se bogoslužje može vršiti na hrvatskom jeziku...“. Nakon rata je vršio značajne dužnosti unutar Komunističke partije, no zbog učestalih sukoba s Centralnim komitetom 1954. godine je iz nje i isključen. Do isključenja je vršio dužnosti zastupnika Savezne skupštine iz Pazina i Labina u Skupštini Jugoslavije, generalnog sekretara Vlade FNRJ, pomoćnika zastupnika Jugoslavije u Tirani i dr. Zalagao se za vođenje specifične politike prema Istri sa Saveznog nivoa, zbog činjenice što je istarsko stanovništvo prvi put bilo unutar granica Jugoslavije. Digao je glas protiv izgradnje pruge Lupoglav – Štalije, gdje su vlasti od prvotne ideje – dobrovoljnog rada, sprovodili prisilan rad. Tjeranje ljudi sa sela na rad u rudnike i oduzimanje matrikula pomorcima kako se ne bi mogli ukrcavati na strane brodove je jednakom žestinom kritizirao. Zbog svega toga bio je maknut iz Istre na dužnosti u drugim krajevima zemlje, te je jedno vrijeme kao diplomat boravio u Albaniji. Nakon 1954. godine i njegova isključenja iz Partije, nije se više bavio politikom. Tada je imao 40 godina, te se do umirovljenja posvetio struci – pravu.

Literatura: Liliana Vale, Nema kompromisa s vlastitom savješću, Franina i Jurina, 2003., 98 – 101.
U.