Hrastovi u Istri

U Istri raste nekoliko vrsta hrastova: Hrast medunac (Quercus pubescens), Hrast kitnjak (Quercus petraea), Hrast lužnjak (Quercus robur), Cer (Quercus cerris), Crnika (Quercus ilex) i Quercus pseudosuber - zimzelen hrast sličan plutnjaku. Zauzimaju najveći dio domaćih šuma.

Cvatu od travnja do lipnja te imaju muške i ženske listove, a plodove (žirove) daju u rujnu i listopadu, koji kad se samelju postaju nadomjestak za kavu. Prema nekim istraživanjima, žir je u neolitiku bio jednom od namirnica koju su stanovnici skupljali za potrebe prehrane, dok se danas još uvijek priprema kruh od žirovog brašna, a sam žir peče ili kuha te takav konzumira. Upotrebljava se i za hranjenje svinja i druge živine, raznih šumskih životinja, a u bačvama napravljenim od njega pohranjuju se i čuvaju najkvalitetnije vrste konjaka. Na talijanskom veneto dijalektu se hrastovi Medunac, Kitnjak i Lužnjak nazivaju ròvere, na istriotskom ruvèr, a na čakavici jednostavno grm. Plod se na talijanskom veneto dijalektu naziva ghianda, na istriotskom u Fažani i Vodnjanu jànda, u Balama jàndo, a u Rovinju giànda, dok je na čakavskom želud. Istra je u prošlosti bila puna hrastovih šuma po kojima je bila na daleko poznata, dok danas imamo tek mali broj površina pošumljenih ovom vrstom, od kojih je najbolji primjer šuma sv. Marka u Motovunu, koja je danas na prvom mjestu poznata po tartufima.

LIT.: Claudio Pericin, Divlje voće, Jurina i Franina, zima 1995.
U.