Istriotski ili istroromanski jezik, skupina predmletačkih autohtonih romanskih govora istarskog poluotoka.

Čine jezični otok na jugu Istre. Sačuvali su se u samo šest mjesta: Rovinju, Vodnjanu, Balama, Fažani, Galižani i Šišanu, iako su u prošlosti bili rašireniji. Nezaustavljivo izmiču pred istromletačkim (istrovenetskim), a jako su ugroženi jer su govornici stariji žitelji.

Mlađi Talijani u tim mjestima uglavnom razumiju istriotski, no rijetko se njime služe, a Hrvati tim idiomom vladaju vrlo loše ili nikako. Najviše je ugrožen u Fažani, a čini se da se najčvršće održava u Balama. Utjecaji susjednih govora (istromletačkih i hrvatskih) vidljivi su na svim jezičnim razinama (morfološkoj, leksikološkoj, fonetskoj pa čak i prozodijskoj). U bliskoj će budućnosti postupno biti posve zamijenjeni istromletačkim, jer neće imati snage za opstanak, i to prije svega zato što se istriotofoni osjećaju Talijanima, pa im istromletački i talijanski nisu tuđi, ne osjećaju da im je identitet na bilo koji način ugrožen i nemaju ga potrebe braniti vlastitim idiomom. Štoviše, mnogi istriotofoni drže istriotski samo jednom od inačica istromletačkoga.

Ipak, unatoč znatnoj venecijanizaciji, on je sačuvao niz elemenata koji ga bitno razlikuju od istromletačkoga: npr. nastavak -o ondje gdje je mletačko -e (la lato: mlijeko; la carno: meso; sempro: uvijek); jedinstven oblik za 1. i 2. lice za buduće vrijeme te za 1. i 2. lice kondicionala (cantarè: pjevat ću, pjevat ćeš; cantaràvi: ja bih pjevao, ti bi pjevao). Njegov položaj u romanskoj jezičnoj porodici još uvijek nije točno utvrđen. Hrvatski romanisti Petar Skok i Pavao Tekavčić drže da je istriotski u svojoj najstarijoj fazi srodan dalmatskome, a većina talijanskih jezikoslovaca (Matteo Giulio Bartoli, Carlo Tagliavini, Giovan Battista Pellegrini, Carlo Battisti i drugi) drže da je riječ o arhaičnim mletačkim govorima. Anatonio Ive i Clemente Merlo pretpostavljali su da je ishodištem istriotskoga furlanski govor, no to je mišljenje napušteno.

Jedna je od mogućih hipoteza o položaju istriotskih govora unutar romanske jezične porodice ta da se razvio iz nekad jedinstvenoga romanskog jezika (nastaloga iz vulgarnoga latiniteta), na području današnje Furlanije, Istre i Dalmacije, i da je njegov nastanak uvjetovan naseljavanjem slavenskog življa na ta područja, koje je poput klinova (prvi klin južno od Trsta i Milja, a drugi oko Senja, tj. Vinodola) razdijelilo romanske starosjedioce na tri dijela, nakon čega je svaki taj dio nastavio vlastiti jezični razvitak (furlanski, istriotski, odnosno dalmatski). Na tim se govorima nije razvio standarni jezik, povremeni zapisi potječu od sredine XIX. st.

U novije vrijeme postoji vrijedna književna produkcija na istriotskom; na rovinjskome su pisali Ligio Zanini i Giusto Curto, na vodnjanskome piše Loredana Bogliun, a na baljanskome Romina Flores. Postoji nekoliko rječnika istriotskih govora: vodnjanskoga (Giovanni Andrea Dalla Zonca, Vocabolario dignanese-italiano, Fiume–Trieste 1978.), baljanskoga (Domenico Cernecca, Dizionario del dialetto di Valle d’Istria, Rovigno 1986.) i rovinjskoga (Antonio i Giovanni Pellizzer, Vocabolario del dialetto di Rovigno d’Istria, Fiume–Trieste 1992.) te lingvistički atlas (Goran Filipi, Barbara Buršić-Giudici, Istriotski lingvistički atlas, Atlante linguistico Istrioto, Pula 1997.).