Opatijski festival, uvriježeno neslužbeno ime festivala jugoslavenske radiodifuzije/radiotelevizije koji se održavao od 1958. do 1986. Službeno mu je ime bilo Zabavne melodije „Opatija“, a kasnije Dani jugoslavenske zabavne muzike. Održan je potom još jednom, 1993., pod imenom Opatijski festival.

Bio je jedan od prvih i najvažnijih glazbenih događaja u Jugoslaviji, a odvijao se u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji, po uzoru na glazbeni festival u Sanremu, pokrenut 1951.

Za festivalom u Opatiji javila se potreba zbog množenja različitih republičkih festivala pa je cilj bio stvoriti nadnacionalni festival, mjesto gdje će biti predstavljeni svi narodi i narodnosti, a koji će potpomoći stvaranju prepoznatljivoga jugoslavenskog stila zabavne glazbe, u skladu s programom Saveza komunista Jugoslavije iz 1958. da je glazba trebala biti „punija, raznolikija, životnija, dakle – šira, ljudskija. Čovječnija“.

Direktor prvog festivala, skladatelj Josip Stojanović s Radio Zagreba, festivalom je želio saznati ukus radijskih slušatelja, odnosno otkriti koje glazbene žanrove preferiraju slušatelji različitih dijelova zemlje. Slavko Zlatić i Ferdo Pomykalo, poznati skladatelji i članovi stručnoga žirija kritizirali su pristigle kompozicije na prvi festival zbog previše stranih elemenata, ali su ipak dijelili entuzijazam da će slične buduće manifestacije dugoročno doprinijeti kvalitetnijoj zabavnoj glazbi u Jugoslaviji. U žiriju je bio i pisac Milorad Pavić te inozemni gosti, talijanski skladatelji Gino Botoni i Virgilio Panzuti te dirigent radijskoga orkestra iz Salzburga Alfred Scholz.

V. Panzuti je tvrdio da su skladbe na Opatijskom festivalu „previše jugoslavenske“, što, prema njegovu mišljenju, nije pomagalo popularizaciji jugoslavenske (lake) kulture na međunarodnoj razini. Drugi su pak, poput umirovljenoga pjevača talijanske kancone Giannija Chiarija, prepoznavali previše talijanskih utjecaja, što je sprečavalo Jugoslaviju da se u svijetu istakne s nečim posebnim i inovativnim.

Vjesnik u srijedu je objavio da se pjesme čvrsto oslanjaju na strane plesne uzore, a drugim medijima je smetala zastarjelost melodija, koje su još uvijek bile pod utjecajem austro-ugarskog stila s početka stoljeća. Taj stil prvog festivala ipak nije odgovarao promotorima Jugoslavije jer se težilo približavanju popularne glazbe mediteranskom izričaju, koji je postao globalno prepoznatljiv upravo te 1958. s međunarodnim uspjehom pobjedničke pjesme sanremskoga festivala Nel blu dipinto di blu (Volare).

Jugoslavenska radiodifuzija bila je jedan od organizatora te su sve republičke radijske stanice izravno prenosile natjecateljske večeri iz Opatije i tako omogućile slušateljima iz svih krajeva Jugoslavije da neizravno prisustvuju tom događaju.

Posebnu je pozornost izazvao izravni televizijski prijenos, prvi festival zabavne glazbe emitiran uživo na televiziji, samo dvije godine nakon osnivanja Televizije Zagreb. Signal se prenosio preko nebodera u Rijeci na odašiljače na Učku i Sljeme za vlasnike 4000 televizora. Oni manje imućni su događaj pratili na javnim mjestima i ispred izloga prodavaonica televizora. TV prijenos festivala u Opatiji 1958. bio je prvi veliki produkcijski projekt Televizije Zagreb izvan Zagreba, a 1968. se festival prvi put emitirao sa slikom u boji.

Na prvom festivalu, održanom 18.-20.IX.1958., podijeljeno je 12 nagrada, šest za prvo i šest za drugo mjesto. Četiri žirija činili su slušatelji triju radija (Zagreb, Beograd i Ljubljana) te publika u opatijskom gledalištu. Dva su bila stručnoga karaktera, žiri Radiodifuzije i glazbenih kritičara. Šest je kompozicija bilo nagrađeno nekom nagradom, od kojih je Mala djevojčica, u izvedbi Ive Robića i Zdenke Vučković, s dva osvojena prva mjesta i jednim drugim, i od publike i od žirija, proglašena apsolutnim pobjednikom festivala.

Prema povjesničaru Igoru Dudi, upravo prva godina Opatijskog festivala postavlja potencijalnu godinu rođenja potrošačkoga društva u hrvatskom socijalizmu, a uspjeh Male djevojčice s motivom „tata, kupi mi…“ odgovara tom kontekstu.

Tijekom triju i pol desetljeća održavanja festivala nastupali su na njemu najpopularniji jugoslavenski izvođači pop, rock i zabavne glazbe: Drago Diklić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Tereza Kesovija, Neda Ukraden, Kemal Monteno, Oliver Dragojević, Đorđe Balašević, Korni grupa, Indexi, Leb i sol, Novi fosili, Riblja čorba...

Festival nije održan 1971., 1972. i 1977.

Od 1973. do 1976. u okviru festivala biran je jugoslavenski predstavnik za Pjesmu Eurovizije (Eurosong). No, nije biran od 1977. nadalje zbog loših plasmana na europskom pjevačkom natjecanju: 1976. je grupa Ambasadori bila predzadnja, a 1973. je Zdravko Čolić dijelio predzadnje mjesto.

Sredinom 1980-ih festival je ugašen zbog sve slabijeg interesa publike i izvođača te zato što ga je zasjenio Splitski festival koji je pokrenut dvije godine nakon opatijskog. Na splitskom su prevladavale strastvenije pjesme mediteranskog stila, a opatijski je festival bio sinonim za staromodne i melankolične skladbe.

Mnoge pjesme s Opatijskog festivala ostale su bezvremenski hitovi, poput Autobus Calypso (Beti Jurković i I. Robić, 1959.), Vino i gitare (Gabi Novak i Dragan Stojnić, 1967.), Dan koji se pamti (Krunoslav Slabinac, 1978.), Ljubi' san vašu ćer (Ibrica Jusić, 1979.), Najdraže moje (Novi fosili, pobjednici 1980.), Nada (G. Novak, 1985.), Ovo nije moje vrijeme (Daleka obala, 1993.)...

Opatijski festival je održan još samo 1993. (i upravo pod tim imenom), kada je pobijedio Ivo Amulić sa Što ću s njom.

Zbog festivalske tradicije, izbor hrvatskog predstavnika za europsko pjevačko natjecanje (poznat od 1995. kao Dora) najčešće se održava u Opatiji (1993.-98., 2000., 2003.-04., 2006.-10., 2019.-23., 2025.), kao što je takvo natjecanje u Italiji ostalo u Sanremu. Osim u hotelu Kvarner, održavano je u Sportskoj dvorani Marino Cvetković (2019.-23., 2025.) i na Ljetnoj pozornici (2003.).