Blečić, Branko, automehaničar, vojni policajac – ročnik (Opatija, 18.IV.1953. – planina Raduša kod Bugojna, Bosna i Hercegovina, 26.VI.1972.).

Bio je četvrto od petoro djece u obitelji Lovranca Zvonka (Zvonimira) Blečića, po zanimanju stolara, i majke Fani, rođ. Afrić, porijeklom iz Novokračina kraj Jelšana. Otac je u Drugom svjetskom ratu bio u partizanima, a u neposrednom poraću (1947.) član gradskog Narodnog odbora Lovrana.

Branko je 1960.-68. pohađao lovransku Osnovnu školu „Viktor Car Emin“. Mladenačka strast bili su mu motori te se školovao za automehaničara u Metalskoprerađivačkoj školi/Metalsko-saobraćajnom školskom centru na riječkom Krnjevu (danas Strojarska škola za industrijska i obrtnička zanimanja).

Školovanje je završio 1971., a u to je vrijeme od ušteđevine uspio kupiti sportski motocikl Moto Guzzi. Želio je voziti mototrke, ali već početkom 1972. morao je na odsluženje vojnoga roka. Prijavio se u vojnu policiju upravo računajući da bi mogao voziti motocikl.

Služio je u Sarajevu u vojarni „Gavrilo Princip“ (Vojna pošta 3945). Potkraj njegove obuke, u nedjelju 25.VI.1972. u vojarni, tako i u Blečićevoj postrojbi, nenadano je dana uzbuna jer je na planini Raduši kod Bugojna u središnjoj Bosni primijećena naoružana ilegalna skupina. Bila je to, kako se kasnije doznalo, paravojna skupina koju je u Austriji organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), s ciljem da u Jugoslaviji izazove pobunu koja bi dovela do njezina raspada i uspostave samostalne hrvatske države.

Postrojbu je HRB nazvao Planinske lisice, a akciju Feniks 72. Protuakcija Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne obrane (TO) i milicije zvala se Raduša 72. Borbena skupina hrvatskih nacionalista, sastavljena od 19 članova HRB-a, među kojima je bio i Tinjanac Viktor Kancijanić (Kocijančić), najčešće je poznata kao Bugojanska skupina.

Postrojba vojne policije, u kojoj je bio i Blečić, poslana je odmah, pod zapovjedništvom kapetana I. klase Miloša Popovića, na Radušu. Ujutro 26.VI. na lokaciji Raduša kam došlo je do oružanog sukoba u kojem su s jugoslavenske strane poginuli Popović i Blečić, koji je pokušao pomoći svojem ranjenom zapovjedniku, a s gerilske jedan od vođa, Adolf Andrić. Bili su prve žrtve u velikoj vojnoj operaciji koja će se nastaviti još mjesec dana, do pogibije i/ili uhićenja svih članova Bugojanske skupine. U akciji je poginulo 13 pripadnika JNA, TO i milicije. Poginulo je i deset gerilaca, ostali su zarobljeni, a neki odmah smaknuti. Četvorica su na Vojnom sudu u Sarajevu osuđena na smrt, strijeljana su trojica. Jedini preživjeli Ludvig Pavlović, kojega je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito bio pomilovao zbog mladosti, pušten je iz zatvora 1991., ali je iste godine poginuo u okršaju s pripadnicima JNA u Hercegovini.

Blečić je 4.IX.1972. odlikovan Ordenom za hrabrost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a u matičnoj sarajevskoj vojarni njemu i Popoviću bile su postavljene brončane biste. Blečićevo ime nosio je lovranski izviđački odred, vrlo aktivan krajem 1970-ih i u 1980-im, te izviđački dom na obroncima Učke. Na riječkim Podmurvicama posvećena mu je ulica.

Pokopan je na lovranskom groblju, a na spomen-ploči, koju su postavili „porodica i građani Mostara, Lištice i Lovrana“ piše da je „poginuo junački braneći tekovine svoje socijalističke domovine“.

Slike