Allers, August Dietrich (Dieter), nacist, zapovjednik postrojbe SS-a zadužene za privođenje u tršćanski koncentracijski logor Rižarna (Kiel, 17.V.1910. – München, 22.III.1975.).

Kao student pridružio se 1932. nacističkoj stranci (njem. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP), a nakon toga i njezinoj paravojnoj organizaciji Jurišni odred (Sturmabteilung, SA). Državni službenik u vladi njemačke savezne države Pruske postao je 1937. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata poslan je, kao dočasnik, u Poljsku na obuku regruta.

Postao je glavni pravni stručnjak i voditelj financijskog ureda u njemačkom programu tzv. eutanazije, odnosno sustavnog ubijanja tzv. neizlječivih bolesnika (Aktion Tiergarten 4, T4). Tijekom proljeća 1941. promaknut je na mjesto generalnog direktora.

Koordinirao je aktivnosti prikrivanja ubojstava, što je uključivalo namjerno dezinformiranje rodbine žrtava te državnih i drugih ustanova uključenih u smještaj pacijenata i plaćanje njihove skrbi. Preuzeo je i vodstvo Dobrotvorne zaklade za institucionalnu skrb koja je bila paravan organizacije T4, odgovorna za sve kadrovske poslove i financijska pitanja.

U više je navrata posjetio svih šest glavnih centara za eutanaziju u Trećem Reichu, osiguravajući nesmetano odvijanje operacija. Od zime 1941./42. bio je član ekspedicije T4 u Rusiji te ostao voditelj programa eutanazije do svibnja 1944. Tada je zajedno s drugim pripadnicima T4 premješten u Trst kako bi preuzeo upravljanje programom istrebljenja Židova u uspostavljenom Operativnom području Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland, OZAK).

Zamijenio je Christiana Wirtha, kojeg su ubili istarski partizani na mjestu zapovjednika specijalne jedinice SS-Einsatzkommando R (R je simboliziralo Reinhardt) sastavljene od njemačkih, ukrajinskih i talijanskih pripadnika stranačke milicije (Schutzstaffel, SS). Ova jedinica se uglavnom bavila uhićenjima Židova, partizana i njihovih pomagača radi istrebljenja u Rižarni, nacističkom koncentracijskom logoru u Trstu.

U kolovozu 1945. uhitila ga je britanska vojska. Boravio je u raznim logorima do puštanja na slobodu u veljači 1947., kada je postao upravitelj rudarske tvrtke. Amerikanci su ga ponovno uhitili tijekom travnja 1948. i predali njemačkim vlastima. Ponovno je pušten na slobodu u rujnu 1949. Istraga o njegovu sudjelovanju u programu eutanazije prekinuta je u svibnju 1950.

Tada je započeo odvjetničku praksu i 1951. postao pravni savjetnik njemačkog brodogradilišta Deutsche Werft AG u Hamburgu. Sa svojom bivšom tajnicom iz T4 oženio se 1958.

Nastavio je aktivnosti u desničarskoj politici i održavao veze sa starim drugovima iz T4 te vodio Tihu pomoć, tajnu organizaciju osnovanu za pomoć bivšim članovima SS-a.

Tijekom kolovoza 1962. ponovno je uhićen zbog sumnje na sudjelovanje u programu eutanazije, ali je pušten uz jamčevinu u svibnju 1963. U prosincu 1968. osuđen je na osam godina zatvora, što je Savezni visoki sud potvrdio u listopadu 1972. Međutim, pušten je na slobodu nakon što je presuda pročitana na sudu budući da mu je vrijeme provedeno u pritvoru prije suđenja uračunato u kaznu.

Porotni sud (tal. Corte d’Assise) u Trstu posmrtno ga je proglasio krivim 29.IV.1976., zajedno s Josefom Oberhauserom, zbog kontinuiranog teškog višestrukog ubojstva i zbog represije nad neodređenim, ali značajnim brojem ljudi u Rižarni.