Talijanska, slovenska i hrvatska zajednica suglasne su u pitanju crkvenih mučenika rođenih u Istri prije nekoliko stoljeća. No, duboka je podjela u stavovima o tome tko su najmlađi istarski mučenici, oni umrli u prvoj polovici 20. st.

Istrapedia jasno navodi po kojem su kriteriju dva istarska svećenika proglašena mučenicima, a jednako tako Slovenska biografija navodi ime i prezime osobe koja stoji iza kvalifikacije mučenik za trećeg istarskog svećenika, kvalifikaciju toj osobi još nije navela Istrapedia. S druge strane, talijanska enciklopedija Treccani je u natuknici martire (mučenik) nekolicinu pokojnih Istrana, Tršćana i stanovnika Apeninskog poluotoka počastila tom titulom samo zato jer su stradali kao iredentisti ili fašisti. Valja naglasiti da je riječ o natuknici objavljenoj davne 1934. i za koju, očito, nisu našli vremena da je ažuriraju u protekle 92 godine.

Najpoznatiji među tim „mučenicima“, iredentist Nazario Sauro (Kopar, 20.IX.1880. – Pula, 10.VIII.1916.), obješen je prije 110 godina.

U talijanskoj zajednici, na Istarskom i Apeninskom poluotoku, njega se obilježavalo kao jednog od najvećih mučenika u povijesti Talijana. Da bi se shvatilo kako se stvarao mit o njemu dovoljno je pročitati kako su opisani događaja na obama poluotocima svakog 10.VIII. u proteklih 110 godina. U nastavku navodimo samo dvije obljetnice.

Kao mučenik je spomenut još 1919. kada je na njegovu rodnu kuću u Kopru postavljena spomena-ploča koja je uništena u travnju 1952., u vrijeme jugoslavenske vlasti. Na desetu godišnjicu pogibije, 1926., najavljena je spektakularna manifestacija: u 20 sati je upaljena bengalka na koparskom zvoniku, a potom su to isto učinili jedni za drugim, na svim zvonicima od Kopra do Pule, gdje je Sauro pogubljen.

Nakon što su Kopar i Pula pripali Jugoslaviji komemoracije su se nastavile diljem Italije: Trst, Venecija (gdje su 1947. preneseni posmrtni ostaci Saura), Rim, Đenova i San Giorgio di Nogaro, u organizaciji istarskih ezula i uz pomoć talijanske mornarice i rimokatoličke crkve. Komemoracije su uvijek privlačile brojne stanovnike Italije zbog poziva upućenih poštom i putem javnih plakata.

Treccani je osim Saura naveo i iredentista Fabija Filzija (Pazin, 20.XI.1884. – Trento, 12.VII.1916.). Opisani su kao „svjedoci iste vjere i iste nade“. Oboje su dezertirali iz austrougarske vojske i priključili se talijanskoj vojsci te su osuđeni na smrt i obješeni u ljeto 1916., nakon što ih je privela austrougarska vojska.

U enciklopediji su opisani kao jedni od posljednjih mučenika Risorgimenta, a nakon toga se spisak nastavlja s „mučenicima fašistima“. Međutim, upozoravaju da bi umjesto pojma mučenici, oni koji su poginuli za revoluciju (referiraju se na fašističku revoluciju, op.a.) trebali bi nazivati palima, budući da su oni, „herojski borci za ideju, pali braneći je u pravom ratu protiv subverzivnih snaga“.

Kada se prouče životopisi tih „fašista mučenika“ jasno je da su, referirajući se na subverzivne snage, u enciklopediji mislili na antifašiste i pripadnike lijevih političkih opcija.

Tko su po Treccaniju „fašisti mučenici“ rođeni u Istri?

U enciklopediji piše: „Vođeni instinktivnom silom, čak i najjednostavnija i najponiznija srca, u koja fašistička ideja intuitivno prodire svojom moćnom i kobnom energijom, okupljaju se oko njega, da se žrtvuju, da se proslave, da se ubiju. Oni su seljaci, koji mirno umiru u ime Vođe“ (referiraju se na Benita Mussolinija, op.a.): Apollonio Arrigo (Piran, 1902. – Buje, 7.VII.1921.). Treccani je pogrešno objavio da je poginuo 1922. Arrigu se status mučenika pridaje i kao onome koji je sudjelovao 1919. u okupaciji Rijeke. Citiramo: „Smjeli pothvat u Rijeci označava najplemenitiju vezu srodstva između rata i fašizma“.

U Treccaniju nadalje piše: „U borbi za naciju i za fašizam, poginuli su“: Alfredo Sassek (Pula, 26.V.1903. – Pula, 15.IX.1921.), ali mu je navedeno prezime Sassech i datum smrti 16.IX.; Aldo Ivancich (Mali Lošinj, ? – Trst, 23.IV.1922.); Antonio Petronio (Vižinada, ? – Vižinada, 19.X.1921.). U Istri su poginuli i „fašisti mučenici“ rođeni na Apeninskom poluotoku: Vito Campanella (Mola di Bari, 5.V.1895. – Milje, 13.XI.1922.) i Alessandro Mini (Piancastagnaio, ? – Milje, 6.VIII.1922.)

Hrvatski biografski leksikon nema tako jasno i jednostavno naznačene mučenike, ali ima ih Istrapedia gdje se mogu naći samo dva istarska mučenika stradala u 20. st., a nijedan od njih ne spominje se u natuknici mučenici u talijanskoj enciklopediji. Istarski mučenici po Istrapediji su svećenici koji su zbog mučeničke smrti proglašeni blaženima. Oni su Miroslav Bulešić (Čabrunići, 13.V.1920. – Lanišće, 24.VIII.1947.) i Francesco Bonifacio (Piran, 7.IX.1912. – Krasica, ?, 11.IX.1946.).

Navodi se i kako u policijskom kampu u Valbandonu, u crkvi blaženog Miroslava Bulešića, postoji oltarna pala na kojoj su nabrojena tri istarska svećenika mučenika. Uz Bulešića i Bonifacija je naveden Ratimir Beletić (Pazin, 15.IV.1919. – Pula, 4.I.1947.).

Jedini Istranin mučenik koji se navodi u Slovenskoj biografiji je Šime Červar, hrvatski svećenik (Poreč, 17.X.1874. – Dutovlje kraj Sežane, 17.I.1931.). Slovenci ga oslovljavaju Simon. Njega Istrapedia ne navodi kao mučenika, a Slovenci objašnjavaju svoju kvalifikaciju: Božo Milanović i Jakob Soklič u svojim spisima opisuju ga kao „narodni mučenik“.

Slovenska biografija na svom popisu ima još jednog mučenika koji ima veze s Istrom, a koji, poput Červara, nije umro mučeničkom smrću. To je Roman Pahor, organizator omladinskog pokreta u tršćanskoj regiji (Trst, 7.II.1903. – Izola, 2.XII.1951.). Slovenska biografija je prenijela tvrdnju profesora Josipa Kosovela koji je za Pahora napisao da je bio "mučenik, žrtva i da je cijeli život na sebe preuzimao bezbrojne terete, također i kako bi olakšao probleme drugih".

Na fotografijama: iredentisti Sauro i Flizi u gornjem redu te fašisti Sassek i Arrigo u donjem

• 
•