Milje, pogled iz luke

Milje

Milje (tal. Muggia, lokalno istromlet. Muja), grad na obali Miljskoga zaljeva (45°36′N; 13°46′E; 3 m nadmorske visine), između Kopra i Trsta, 10 255 stanovnika (2023.); sjedište istoimene općine.

Povijesna jezgra prostire se na uzvisini iznad uske zaravni duž morske obale, a novi se dio razvija na sjevernim obroncima Miljskih brda. Na jugoistoku se diže brdo Zuccherino (Čuk, 166 m), na jugozapadu brdo San Michele (Sv. Mihovil, 198 m).

Poslije darovnice 931., Milje su ostale pod svjetovnom vlašću akvilejskoga patrijarha do 1420., kad su došle pod vlast Mletačke Republike. Od XI.–XII. st. život se polako spuštao s utvrde Castrum Mugla (Staro Milje) u Burgus Lauri (Borgolauro), koji se razvio u niskom i močvarnom prostoru uz padinu s dvjema zapadnim četvrtima.

Oko 1256. ondje se oblikovala slobodna općina, s podestatom kojega je biralo gradsko vijeće umjesto gastalda, što se može smatrati početkom srednjovjekovnih i modernih Milja. Razdoblje slobodne općine bilo je puno unutrašnjih razmirica između patrijarkovih i mletačkih pristaša. Dolaskom pod mletačku vlast počelo je za Milje razdoblje procvata i blagostanja, zahvaljujući trgovini solju s Kranjskom, iako je bilo i teških sukoba s Trstom zbog granica i Žavljanskih solana.

Osnutak slobodne luke u Trstu, postupno opadanje mletačke moći i isključivo mletačka podrška Kopru pridonijeli su propasti gradića koji je poslije gotovo pola tisućljeća blagostanja bio sveden na naselje kalafata, barkajola i poljodjelaca. Miljska općina s okolnim selima i dalje je bila važno poljoprivredno područje svojim površinama i raznovrsnošću kultura, a obuhvaćala je gusto naseljeno područje od Svetog Bartola (Lazareta) do Mačkolja, od Ospa do Škofija.

Godine 1797. Milje su pripale Austriji, koja je njima vladala (osim u napoleonsko doba 1805.–13.) do 1918., kad su postale dio Kraljevine Italije (od 1923. Tršćanske pokrajine). Poslije Pariških mirovnih ugovora bile su dio zone A Slobodnog Teritorija Trsta (1947.–54.), a zatim su pripale Italiji.

Zatvaranje solana 1829. lišilo je Milje jednog od najvažnijih izvora prihoda. Tada su prošireni kamenolomi pješčenjaka za Trst, a duboka višedesetljetna kriza prevladana je poduzetnošću obitelji Tonello i Strudthoff, koji su sredinom XIX. st. osnovali uspješnu brodograđevnu djelatnost (Brodogradilište San Rocco). Novi industrijski pogoni doveli su do dubokih promjena u gospodarskoj strukturi gradića i pospješili stvaranje proletarijata. Sindikalna borba i radnički pokret zaoštrili su se poslije I. svjetskog rata, kad su mjesna brodogradilišta došla u teškoće radi opće gospodarske krize početkom 1930-ih. Rat u Africi, autarkija i pripreme za rat privremeno su ublažili krizu, a utemeljenje rafinerije Aquila 1934. dalo je posla dvama naraštajima Miljana te je 1939. nastalo novo predgrađe Aquilinia.

Partizanski pokret, kraj II. svjetskog rata, utjecaj egzodusa, gubitak polovice općinskoga područja i 1096 stanovnika po Londonskom memorandumu, nisu pogodovali pomirbama. Prvi demokratski izbori poslije II. svjetskog rata doveli su u općini na vlast ljevicu, koja se održala pedeset godina, a napetosti hladnoga rata otvorile su političke i društvene sukobe. Pad zidova i proces raspada stranaka potkraj 1980-ih u Italiji donio je promjene i u Miljama, gdje je stanovništvo u sociološkom smislu od pretežito radničkoga poprimilo značajke srednjega staleža.

Gradsko tkivo Milja bilo je zatvoreno unutar zidina, od kojih su do danas očuvane jedna od devet četvrtastih obrambenih kula i zapadna vrata s lavom sv. Marka. Godine 1263. na glavnom su trgu podignute općinska palača i crkva sv. Ivana i Pavla, nastala na ostatcima troapsidalne crkvice (XII. st.); u XIV. st. dobila je bijelo pročelje koje stilski ne odgovara teškoj romaničkoj strukturi hrama. U Corso Puccini nalazi se crkvica Sv. križa (1374.), obnovljena u XVIII.–XIX. st. Jednobrodna crkva sv. Franje, izgrađena 1398. sa samostanom (ukinut 1806.), nalazi se na povišenu položaju i jedini je primjer franjevačkoga graditeljstva na tršćanskom području.

Iskapanja na gradini Elerji (Jelarji) i u Starom Milju dala su arheološko gradivo od starijega brončanoga doba do srednjega vijeka (Civico Museo Archeologico di Muggia).

U posljednje vrijeme razvija se turizam (turistička luka i prateće djelatnosti); Miljski karneval, koji se spominje već u statutu 1420., obnovljen je 1954. u suvremenom obliku kao smotra alegorijskih kola koja pripremaju gradske družine.

Na lokalnom slovenskom stanovnik je Milovec, stanovnica Milovka, a pridjev milovski i miljski; na lokalnom istomletačkom stanovnik je Mujesan, stanovnica Mujesana, a pridjev mujesan.

Općina Milje (tal. Comune di Muggia, slov. Občina Milje) je administrativna jedinica u sklopu Tršćanske pokrajine (Provincia di Trieste), u talijanskoj autonomnoj regiji Furlanija - Julijska Venecija. Nalazi se na krajnjem sjeverozapadu istarskog poluotoka i sa susjednom općinom Dolina jedini je dio Istre u Italiji. Prostire se na 13,85 km2 i broji 12 868 stanovnika (2023.).

Uz samo Milje općina obuhvaća i naselja: Žavlje-Štramar (Aquilinia-Stramare; 1779 stanovnika, 2023.), Beloglav (Belpoggio; 50), Boa (36), Čampore (Chiampore; 268), Farnei (57), Lazaret-Sveti Jernej (Lazzaretto-San Bartolomeo; 61), Oreh (Noghera ili Noghere; 44), Rabujez (Rabuiese; 75), San Rocco, Korošci (Santa Barbara), Rabuješka Mejna (Valico Rabuiese; 59), Vinjan (Vignano; 125), Villaggio Castelletto (66) i Zindis.

Grb Milja je suvremeni francuski štit zlatne (žute) boje u kojemu su crvene zidine s crnim (otvorenim) vratima na kojima su tri nazubljene kule, a srednja je viša od bočnih. Na svakoj kuli su po dva okomito postavljena crna prozora. Nad štitom je srebrkasta (sivkasta) municipalna kruna, a s donje i bočnih strana u pravilu je oivičen grančicama lovora i hrasta povezanim talijanskom trobojnicom. Zastava je plava s grbom u sredini.

Milje slave svoje župne zaštitnike sv. Ivana i Pavla, 26. lipnja.

http://www.muggia.it/
https://www.comune.muggia.ts.it/it
http://www.muggia.info/

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Franco Colombo, Storia di Muggia. Il comune aquileiese, Trieste 1970.; Giusto Borri, Muggia del passato, Trieste 1971.; Giuseppe Cuscito, Muggia sacra. Storia e arte delle sue chiese, Muggia 1991.; Comune di Muggia - Statuto, na snazi od 16. 2. 2003., https://www.comuniecitta.it/risorse/statuti/muggia.pdf.

Slučajna natuknica

Rim