Zmije (grč. Ophidia; lat. Serpens), podred gmazova ljuskaša (Squamata) jako izdužena, obla tijela, pokrivena rožnatim ljuskama, koje završava tankim repom. Glava im je jajolika ili trokutasta, u nekih vrsta nejasno odijeljena od trupa. Nemaju vanjskih udova (osim udavki i sljeparica koje pod kožom imaju koštane ostatke stražnjih udova), prsne kosti (rebra im završavaju slobodno) ni mokraćnoga mjehura. Kralježnica, koju čini do 400 međusobno povezanih kralježaka, vrlo je pokretljiva.

U Istri obitava sedam vrsta zmija, od kojih samo jedna otrovnica. Sve neotrovne zmije u Istri su iz porodice guževa (Colubridae), jedina otrovnica (poskok) pripada porodici ljutica (Viperidae). Kao i one iz drugih regija, po prirodi su plašljive te izbjegavaju kontakt s ljudima. Tek kada se nađu u opasnoj situaciji, prijete ugrizom ili nekim drugim oblikom obrane.

Bjelouška (Natrix natrix), najčešća je zmija istarskog podneblja, neotrovna. Može doseći dužinu do 1,5 metra, s tim da u prirodi najčešće raste do jednog metra. Prepoznaje se po bijelim ili žutim pjegama na stražnjoj strani glave iza ušiju, a životno stanište pronalazi najčešće na obalama rijeka i potoka, iako se može pronaći i na livadama i šumama. Hrani se ribama i vodozemcima, a živi li u šumi, onda malim gušterima i poljskim miševima. Plijen ne guši već ga živg proguta. Bezopasna je za ljude, a kada se nađe u opasnosti ostavlja izmet vrlo neugodna mirisa, ili pak u nekim slučajevima brani siktanjem ili napuhivanjem obraza tako da joj glava poprimi oblik trokuta kao kod otrovnica.

Ribarica ili kockasta vodenjača (Natrix tessellata), neotrovna zmija, zna narasti do 1,5 metar. Stanište traži isključivo uz vodu, gdje se hrani ribama i vodozemcima. Plijen vreba s obale i ulovljenog živog proždire. Kada je ugrožena, izvrne se na leđa, isplazi jezik i pravi se mrtva, a ako ni to nije dovoljno, poput bjelouške ispušta izmet vrlo neugodnog mirisa. Glava joj je trokutastog oblika, po čemu podsjeća na otrovnice, pa je mnogi zamjenjuju riđovkom ili poskokom. Glavna razlika među njima je što ribarica nema cik-cak uzorak na leđima, a i tanja je.

Crna poljarica (Hierophis viridiflavus carbonarius), prepoznaje se po crnoj boji, u narodu je poznata kao crni gad, guž/guš, karbončo. Neotrovna je i može dosegnuti dužinu do dva metra, iako u prosjeku ne raste duže od 1,4 metra. Živi najčešće u kamenjarima, no može ju se vidjeti i u šumama ili uz potoke. Hrani se gmazovima, poljskim miševima, štakorima i pticama, a svoj plijen napada najprije snažnim ugrizom, da bi se nakon toga omotala oko njega, te ga na koncu ugušila i pojela, od glave prema repu. Vrlo je plašljiva i tek u iznimno opasnim situacijama po nju napada čovjeka. Brani se glasnim siktanjem i jakim ugrizima. Uz ovu se zmiju u raznim krajevima Istre vežu brojne priče, najčešće da napadne čovjeka tako da mu se omota oko noge i onda ga šiba repom dok mu noga ne pocrni.

Šara poljarica (Hierophis gemonensis), u Istri je često zovu kršinka ili kršinarica. Neotrovna je, po karakteristikama vrlo slična crnoj poljarici, a razlikuju se po boji. Šarena je i prekrivena plavo-sivim ili šarenim ljuskama. Živi uglavnom u primorskom kršu i na livadama, a hrani se manjim gmazovima, pticama i miševima. Plijen hvata brzim ugrizom, omota se oko njega, uguši ga i pojede. Zna biti vrlo agresivna, a brani se jakim ugrizima.

Bjelica ili eskulapova zmija (Zamenis longissimus), smatra se najljepšom zmijom koja obitava u Istri. Nije otrovna, a odlikuje se maslinasto-zelenom bojom prošaranom bijelim ljuskicama, po kojima je i dobila naziv. Naraste u dužinu do 2 metra, dobra je penjačica, pa je se često može vidjeti na drveću kako vreba ptice i njihova gnijezda. Plijen ubija gušenjem, a brani se brzim, ali slabim ugrizima. Događa se da padne sa stabla pa se može činiti da napada čovjeka, što nije točno. Simbol je liječništva, a nazvana je po grčkom bogu Eskulapu. Stari Grci i Rimljani vjerovali su da ju je zdravo imati kraj sebe, pa su je držali u blizini svojih domova.

Četveroprugi kravosas (Elaphe quatuorlineata), najduža je zmija u Europi, može dosegnuti duljinu do 2,5 metra. Ime je dobio po tome što su ga ljudi u prošlosti najčešće primjećivali po štalama pa su mislili da kravama siše mlijeko. Taj je podatak netočan, jer ova vrsta pije isključivo vodu, a u štale ulazi u potrazi za hranom, uglavnom miševima i štakorima, koje ubija gušenjem. Kad se nađe u opasnosti, nikad neće ugristi, već će samo glasno puhati. Odrasli primjerci imaju četiri uzdužne crte koje se protežu čitavim tijelom, dok su mlađi kravosasi sive boje, s gornje strane prošarani crnim kvadratima. Zbog toga ih ljudi često zamjenjuju za riđovke, pa ih ubijaju. S obzirom na to da u Istri dosad riđovka nije pronađena, za pretpostaviti je da se priče o riđovkama zapravo odnose na mlade kravosase.

Poskok (Vipera ammodytes), jedina je istarska otrovnica. Na glavi ima izraslinu u obliku roga po kojoj je prepoznatljiv. Leđna strana mu je siva, žuta ili smeđa s tamnom cik-cak prugom. Živi u kamenjarima i uz rubove šuma. Ova je vrsta dobila ime zbog pučkog vjerovanja da može skakati, što je netočno. S obzirom na to da napada ptice i njihova gnijezda na niskom drveću, zna se dogoditi da jednostavno padne na zemlju, zbog čega se stječe dojam da skače. Iako je otrovna, izrazito je mirna i neagresivna zmija, a brani se samo kad se osjeti ugroženom, poput ostalih zmija. Od nje se može zaštiti visokom obućom i dugim hlačama, a odrasla osoba rijetko podliježe povredama nanesenim ugrizom poskoka. Poskok je danas sve rjeđi, jer ga ljudi ubijaju zbog straha i predrasuda prema zmijama. Iz istih razloga stradaju i druge zmije, iako su zakonom zaštićene i izuzetno su važan dio ekosustava.

Slike