Cornelio Budinich preprojektirao je kapucinsku crkvu u Rijeci, razglednica iz druge polovice 20. stoljeća

Budinich, Cornelio

Budinich, Cornelio (u hrvatskoj literaturi često Budinić, Kornelije; od 1921. Budìnis), arhitekt i povjesničar arhitekture (Rijeka, 17.V.1873. - Trst, 14.III.1935.).

Obitelj je podrijetlom s Lošinja. Corneliov otac Melchiade živio je u Rijeci, a potom u Trstu, gdje je predavao povijest i zemljopis na Trgovačkoj i pomorskoj akademiji.

Diplomirao je 1897. arhitekturu na Politehnici (Viša tehnička škola) u Budimpešti (kod Alajosa Hauszmanna, autora Guvernerove palače u Rijeci), a usavršavao se na Višem tehničkom institutu u Gradcu (Graz). Poslije diplome odlazi u Italiju na duže studijsko putovanje gdje izučava vojvodske palače u Urbinu i Gubbiju. Posebno ga je zanimalo djelo i život arhitekta tih zdanja Lucijana Vranjanina (Luciano Laurana, Lutiano Dellaurana). Detaljno proučavanje urbinske palače ostavilo je trag u budućem Budinichevom radu te uvelike utjecalo na njegov arhitektonski stil.

Godine 1900. pobijedio je na natječaju za obnovu barokne crkve sv. Vida u Rijeci, a iste godine i na natječaju za uređenje groblja sv. Ane u Trstu, zajedno s inženjerom Giorgiom Pollijem. Tršćanski će uspjeh imati presudnu važnost u njegovu životu: dobio je namještenje u Uredu za javne radove u Trstu, gdje je djelovao do kraja života. U Trstu je ostvario i većinu svojih projekata - nekoliko škola, salezijansku crkvu Marije Pomoćnice i jezuitsku Svetog Srca Isusovog (za obje je krajem prvog desetljeća XX. st. preradio projekte torinskog arhitekta Marija Ceradinija, a u Svetom Srcu projektirao je i glavni oltar), stambene zgrade, palaču osiguravajućeg društva (također i u Tržiču [Monfalcone]).

Sagradio je 1913. neogotičku kapucinsku crkvu Gospe Lurdske na riječkoj Žabici preradivši projekt Giovannija Marije Cureta (Kuret), po kojem se počela graditi 1904., a posvećena je tek 1929. te u cijelosti dovršena 1935. Projektirao je i crkvicu sv. Marije od Ruža u Portorožu, ali nije bila takvom izgrađena. Realizirao je i brojne konzervatorske zahvate, među kojima se ističu krstionica u Piranu, crkva sv. Ivana na ušću Timava (teško stradala u Prvom svjetskom ratu), bazilika u Gradežu (Grado), crkva sv. Antuna u Trstu te vojvodske palače u Urbinu i Gubbiju.

Istraživao je antičke, gotičke i renesansne građevine te napisao niz studija i knjiga o arhitekturi, od kojih su osobito vrijedni radovi o istarskoj gotičkoj arhitekturi te Vojvodskoj palači u Urbinu i njezinom graditelju L. Vranjaninu. Objavljeni su mu radovi: Un quadro di Luciano Dellauranna (Trieste 1902.); Il Palazzo Ducale d’Urbino (Trieste 1904.); Pitture murali medievali nell’Istria (Trieste 1909.); Spitzbogige Bauwerke in Istrien und den angrenzenden Gebieten (Wien 1916.); Ruggero Berlam (1854–1920), u: Architettura e arti decorative (Roma 1921.); Dal Carnaro al Friuli. Architetture caratteristiche (Trieste 1928.); Gli artisti italiani in Ungheria (Roma 1936.) te Arhitektonske studije, koje je izabrao i uredio Andrija Mutnjaković, a s talijanskog preveo Mate Maras (Pula - Rijeka 1984.).

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Piero Sticotti, „Prof. dott. Cornelio Budinis“, Archeografo triestino, 19, 1935., 282-284; Andrija Mutnjaković, „Predgovor“, u: Kornelije Budinich, Arhitektonske studije, ur. Andrija Mutnjaković, Pula – Rijeka 1984., 7-28; Radmila Matejčić, „Budinich, Cornelio“ (1989.), Hrvatski biografski leksikon (mrežno izdanje), https://bl.lzmk.hr/clanak/3040, pristupljeno 14. 8. 2023.; Bruno Nefat, „Budinić (Budinich, Budinis), Cornelio“, Istarska enciklopedija, Zagreb 2005.; Emilija Kastelic, Vpliv fašizma na kulturno dediščino Primorske (diplomski rad), Ljubljana 2007., 40; Marco Spesso, Mario Ceradini. Diffusione internazionale dell'architettura modernista italiana, Genova 2021.

Slučajna natuknica

Brgić, Ljubo