Toncetich (Toncetti), Rodolfo, svećenik (Pula, 6.V.1917. - San Vito di Tagliamento, 21.VI.2005.).

Rođen je u pulskom predgrađu Busoler, u obitelji Giovannija Tončetića i Marije Scichich (Šikić). U knjigu krštenih upisan je kao Toncetich Rudolphus Franciscus, ali je fašističkim dekretom 1931. prezime promijenjeno u Toncetti.

Za svećenika ga je u Poreču 2.VI.1940. zaredio biskup Trifone (Trifun) Pederzolli. Svećeničku je službu 1940.-41. obavljao u Galižani, zatim je 1941-42. radio u Poreču u katedrali i upravnom uredu biskupije i posluživao više okolnih naselja. Od studenoga 1942. bio je kapelan u Vodnjanu, od 1943. do 1946. upravljao je i Juršićima. Upravljao je Vodnjanom, Galižanom, Juršićima i Balama, župama s oko deset tisuća vjernika. Bio je preopterećen, ali svugdje je stizao na svojem biciklu u crnoj svećeničkoj halji, pa su ga zvali "freccia nera" (crna strijela). Na biciklu dnevno je prevaljivao 40-ak km.

U to nemirno vrijeme u Istri su djelovali Nijemci, fašisti, partizani i tzv. republikini, pobornici Talijanske Socijalne Republike. Sa svima je morao živjeti i od svih strahovati. Sa SS-ovcima je igrao šah, fašisti su imali sjedište do njegove kuće, s partizanima je bio na tajnom sastanku na Stanici 2 nedaleko od crkve sv. Foške i oni su mu izdali potvrdu za slobodno kretanje oslobođenim teritorijem Istre. Prvi je stigao u Malu Gajanu, nakon nacističkog pokolja i paleži, pronalazio tijela žrtava brinući se da ih dostojanstveno pokopa. Cijelo je vrijeme rata izlagao svoj život spašavajući čovjeka, bez obzira kojoj je strani pripadao. Osobno je pokupio, odvezao i pokopao oko 150 žrtava rata.

U neposrednom poraću, u ateističkoj propagandi i hajci na svećenike, nova se vlast okomila i na njega. Na tzv. Narodnom sudu pred crkvom u Juršićima na blagdan Bezgrješne 1946. namjeravali su ga osuditi zbog navodnog šamaranja jednog dječaka na vjeronauku, što je na suđenju opovrgla jedna djevojčica. Komunistička vlast nije odustajala i zbog njegovih načelnih vjerskih stavova tražila priliku za likvidaciju. Trebao je biti uhićen u Vodnjanu na Tijelovo 1947., ali zbog oko 1.500 muškaraca u procesiji komunistički agenti nisu ga preuzeli. No, nakon procesije dva vojnika donijela su mu "poziv za razgovor". Dobro znajući o čemu je riječ, potpisao je poziv, ali se odmah po odlasku vojnika biciklom skrivećki domogao ceste i pobjegao u Trst.

Mons. Vittorio D'Alessi primio ga je u biskupiju Concordia-Pordenone i dodijelio mu brdsku župu sv. Lovre u mjestu Toppo di Travesio. Ondje je ostao gotovo pedeset godina, uvijek angažiran za dobro ljudi. Njegovom zaslugom preseljen je vojni savezničko-talijanski poligon iz neposredne blizine Toppa gdje su ljudi živjeli u strahu od čestih manevara. Uspio je svojim juridičkim sposobnostima isposlovati mirovinu svim sakristanima i časnim sestrama u Italiji. Također je spretno poslovao crkvenim novcem i bio veliki dobrotvor u Italiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a posebno u Istri. Zbog svekolikih zasluga za zajednicu proglašen je 1996. počasnim građaninom općine Travesio. Umro je u svećeničkom domu u San Vitu di Tagliamento, a pokopan na groblju u Toppu.

Kad ga je desetak godina prije smrti, 20.X.1994., posjetio svećenik Ivan Grah, Toncetti mu je ispričao mnoge događaje u Istri tijekom rata i neposrednog poraća, koje je Grah priredio i objavio u listu Ladonja. Neke od tih uspomena Toncetti je preveo na talijanski, dio dopunio i mnogo toga još sam zapisao, pa su tako nastala Sjećanja, objavljena 2008. u knjizi Župnik u ratu na hrvatskom i talijanskom jeziku. U njima među ostalim svjedoči o pokolju u Maloj Gajani, ratnim incidentima u Vodnjanu i okolici, suradnji s partizanima i poratnim razlazom s novom komunističkom vlašću, progonima svećenika, izborima, suđenjima, egzodusu, kao i o svojem bijegu u Trst.

Slike