Dionisi, Renato, skladatelj, glazbeni pedagog (Rovinj, 2.I.1910. - Verona, 24.VIII.2000.).

Iz rodnog se grada s obitelji, koja je bila porijeklom iz Trentina, ubrzo preselio u Borgo Sacco kraj Rovereta, očevo rodno mjesto, gdje je proveo djetinjstvo i ranu mladost.

Nakon što je završio za računovođu, studirao je u glazbenoj školi "Gioacchino Rossini" u Bolzanu (izjednačnoj s konzervatorijem) kod Celestina Ecchera i Marija Mascagnija i pohađao kolegije iz violončela i skladanja gregorijanskih napjeva. U međuvremenu polazi i glazbenu školu u Roveretu pod vodstvom Roberta Rossija. Još kao student pobijedio je 1934. na nacionalnom glazbenom natječaju u Tarantu s kompozicijom za klavir Melodia Pastorale. Diplomirao je u Bolzanu 1936., a usavršavao se i na glazbenoj akademiji "Chigiana" u Sienni, u klasi Vita Frazzija.

Po diplomiranju počeo je predavati glazbenu kulturu u bolzanskoj glazbenoj školi, a 1940. dobio je katedru iz komponiranja na tamošnjem konzervatoriju "Claudio Monteverdi". Istodobno predaje povijest glazbe i zborsko pjevanje u glazbenoj školi u Roveretu, gdje je nakon rata predavao i komponiranje. Zbog privremenog zatvaranja bolzanskog konzervatorija u akademskoj godini 1944.-45. predavao je na milanskom konzervatoriju "Giuseppe Verdi". Nakon rata opet je u Bolzanu, do 1949. kada odlazi na konzervatorij "Luigi Cherubini" u Firenci, a 1952. prelazi na milanski "Verdi" gdje predaje harmoniju i kontrapunkt. U Milanu su mu učenici bili mnogi suvremeni talijanski glazbenici među kojima i kantautor Franco Battiato. Predavao je i u milanskom Papinskom institutu za crkvenu glazbu.

Napisao je nekoliko udžbenika i priručnika: Appunti di analisi formale (Milano 1951.), Lezioni di armonia complementare (Milano 1954.), Quaderno di esercitazioni (s Massimom Toffolettijem, Milano 1962.), Studi sul corale (s M. Toffolettijem i Gianluigiem Dardom, Padova 1969.), La tecnica del contrappunto vocale nel Cinquecento (s Brunom Zanolinijem, Milano 1979.). Isprva je skladao u tonalnom sustavu, potom su na nj utjecali francuski neomodalizam i druge škole, a naposljetku je prihvatio suvremena izražajna sredstva. Pretežno je skladao kratke oblike za komorne i male instrumentalne sastave: Piccolo concerto za obou i gudače (1955.), Tre movimenti za violu i gudače (1965.), Trittico za tri glazbala, violinu, violončelo i glasovir (1965.), Aldebaran za komorni orkestar (1981). Skladao je i djela za glas i komorne sastave, crkvene skladbe i dr.: Le stagioni (1947.), Luctus in ludis (1971.), Missa brevis (1990.) itd. Skladbe su mu širom Europe izvodili orkestar talijanske državne televizije RAI, Radija Švicarske, Haydn iz Bolzana, Solisti Veneti i drugi. Aranžirao je stare tradicionalne napjeve za zborsko pjevanje, mnoge od njih specijalno za zbor Musici Cantori iz Trenta te za zbor trentinskih alpinaca (SAT) za koji je aranžirao i rovinjsku pjesmu La viecia batana.

https://www.youtube.com/watch?v=eQw7mRVTgCI